Čaša polupuna finog crnog vina

Mislila sam danas da sam mirno prihvatila, vidjela, odmahnula rukom na određeno grozno ponašanje jedne osobe. Kao ne čudi me. Navikla sam.

Ponašanje razorno, nenormalno, neopisivo, štetno, bez samokontrole, bez sagledavanja prava drugih.

Shvaćam da nisam navikla. Tren kad čovjek takvu slomljenost prihvati kao normalnu, sigurno nešto u nama pukne. Bolje osjećati, nego postati tup i prihvatiti zlo kao realnost.

Ja si to kažem - ako ljudi pristaju na užasne vanjske okolnosti, na posao bez smisla, razgovore bez integriteta, odnose bez ljudskosti, život bez vizije i iskrenosti - onda nemoguće postaje moguće. Može se bilo što - što je u tom trenu manji osjećaj boli.

Ako si rastegnuo svoj život preko granice integriteta,ljudskosti, besmisla, laži, ja vjerujem da to boli.

Boli kolikogod može. Imaš sve, a sebe nemaš. Mislim da znam tu bol. Sjećam se... Užas :( Ako sam ikoga povrijedila, bilo je to zbog te stravične boli koju osjećaš kad nisi svoj.

Kad si, zbog novca, odnosa, straha, drugih... - van sebe.

Tada sve boli.

Tuđa sloboda pogađa posred srca. Tuđi smisao, osjećaj slobode.

Danas sam vidjela ranjenu zvjer - ranjenu time da je netko bio iskren, autentičan, pošten i imao granice - kako uništava sebe, druge i sve oko sebe :(

Vrti mi se to po glavi. Tužna sam. Ne ljutim se, ne čudim se, ali gorak osjećaj je u mom srcu.

Kako bih opisala osjećaj koji imam? Žalovanje. Nad tim čovjekom, nad tim odnosom, koji se nikad neće izgraditi (poslovni odnos, ne privatni). Čak i nakon kratkog vremena, čak i ako nam osoba ne sjedne, rastanak stvara neko žalovanje. VAljda je prirodno, bilo bi prirodno, da ljudi jedni drugima iskazuju poštovanje, ljubav, skrb, zajedništvo. Valjda zato boli kad je netko van sebe, slijep od bivanja u krivoj energetskoj ljusci života. U laži, skrivanju i rastezanju sebe preko ponora samonegacije u ime nekih vanjskih vrijednosti - novca, pozicije...

Ne znam. Možda žalujem. Jer moram pokopati jedan poslovni odnos... I biti uz osobu koju je cijela priča povrijedila... osjećajući prazninu - netko proživi takvu dramu, a da to nije uopće imalo smisla.

Baš sam tužna!

Dajte, ljudi, budite iskreni prema sebi, drugima. Kome treba ovo skrivanje, laž - za što? Vjerujem da iza maski i ludila svatko može stvoriti smislen život za sebe. Valjda smo rođeni za nešto više od opakih korporativnih noževa u leđa?

Ja biram vjerovati da jesam...

Budi iskrena prema sebi, smatraš da je biti djelić korporacije nešto pošteno i fer (iako svi o sebi mislimo da smo takvi).
Ja nemam sluha za radnike, robove koji prodaju svoje tijelo i pamet za mrvice sa bogataških stolova.