Čaša polupuna finog crnog vina

Meni svaki tata koji kaže - razveden sam, osamljen, nedostaju mi djeca - stegne srce u bol. Što ja ovdje tražim - još boli, još tužnih priča? Treba mi to? Hm... Ne znam.

Što si radimo iz života?! Jesmo li mi normalni, te generacije, X,Y, Z. Generacije ? - iskrivljenih kičmi od ideoloških previranja, ekonomske nestabilnosti, polu-realizirane emancipacije i degeneričnosti materijalnog društva u kojem smo dotukli ljudske veze, pojam zajednice, a nismo stvorili ništa kao dostojnu zamjenu. Ništa što bi samoj majci djeteta dok samuje godinama doma i ubija zamornim kućanskim poslovima moždane vijuge, školovane za najsloženije zadatke i poslove današnjice pomoglo da se osjeti dijelom neke priče, zajednice.

A i muškarci. Nema više drage supruge koja sa dostojanstvom vodi kućanstvo i čeka ga sa smiješkom, kakav je da je.

Jer, gle, mi znamo bolje. Imamo fakseve, škole, rasturale smo, zvalo nas se na konferencije i ostale PM-ine, a sad odjednom smo slično kao svoja baka i lanac nam nije dovoljno dug. Kuršlus. A ovaj jadnik ne očekuje da će se grbiti u nekoj korporaciji da ga doma čeka žena koja je izmjenično na rubu živčanog sloma i duboke depresije. Što se sve očituje kao opsesivno roditeljstvo.

U svemu tome bake, oslonac mlade obitelji nisu tu jer:

a) u Indiji, traže prosvjetljenje kod gurua
b) na botoksu
c) gledaju sapunice i ne mogu dignut dupe, jer sapunice i inače nemoš povezat, a kamoli ako jedno popodne odvedeš dijete u park (a i to je dosadno, a sapunice zabavne)
d) kopaju po kontejneru jer im mirovine nisu dosta / čuvaju tuđu djecu iz istog razloga
e) rock su zvijezde, važne su, pjevaju noću i spavaju danju, i imaju novog trideset godina mlađeg dečka... ne moraju niti biti rockerice, ali se slijedom previše pop-kulture ponašaju tako
f) uhljebnice su uhljebničke i teško im je sve; čekaju da ručak za unuka skuha država, i da je unuk odvede na sindikalno putovanje, a kad neće, rade prosvjede

Muškarce ne cijenimo, jer više ne rade ništa što ne možemo i same (obično bolje, brže, ljepše i lakše), zvijeri nema, u lov ne idu, namještaj iz Ikee sastavimo same, a iz nekog razloga naši su muškarci iz vojnika, ratnika, boraca i lovaca postali kauči koji prde ispred blještećeg ekrana TV-a i s vremenom se odnos pretvori u seriju tuge, praznine, prezira, očaja i boli.

Čak i kad umigolji zmija, pauk ili poplava i kad žena vrisne, prdeći kauč je već toliko tup da atrofirani mišići, muškost i osjećaj za smjer ne napravi ništa. Znaš ono, kad nosiš nekog muškarca na ramenima, uza sve, i onda još ne skokne da te spasi od poplave. Ja sam mislim zaključila da idem u PM iz braka, obitelji i svega nakon druge poplave u kotlovnici koju sam morala sanirati sama.

Razvodima se batalimo boli, jer ne vidimo dalje. I ja i dalje ne vidim gdje bismo i kako drugačije. Gdje je izlaz prdećem kauču, gdje zatočenoj super-ženi, koja ne može odlučiti je li u živčanom slomu, opsesivnoj kompulziji ili totalnoj depresiji?

I sve to u zemlji Mamića, Vidoševića i Sanadera, koji su ekstra profit i stabilnost ove zemlje utukli u drogu, satove i medvjede u podrumu, pa se plaća svodi na ostatke ostataka, naspram kojih se sa 1/10 oporezovane ljetine kmetova iz feudalnom dobu čini kao riznica bogatstva nepregledna.

Trebalo bi vratiti dostojanstvo muškarcima i ženama. Uvažiti da su žene žene, a muškarci muškarci. Osnovati Fight Club, i možda bi prdeći kauč trebao šakom u nos opaliti bulshit bingera na korporativnom sastanku, a žena se okrenuti na peti u 14 sati i otići doma djeci. Trebalo bi dati muškarcima da se osjećaju bitni, a ženama zajednicu gdje naše snage imaju smisla.

Trebalo bi.

Ali, generacija sim, generacija tam. Mi ćemo biti samo jedna od nesretnih generacija u prevratnim vremenima.

Bivši, koji tvrdi da me našao i ovo čita, ajde nemoj pizidit. Kriv si za sve ovo koliko i Sanader, Mamić, emancipacija i ja. Let'b bite the life. Mlatni nekog, izgradi nešto, urlaj i tuci se u prsa da te testosteron otjera s kauča, a ja ću sjahati sa svoje svemoći i uživati u onom što mi treba.

Mirela Španjol Marković je komentirala - šovinistički ili ne, ali svaka od nas više uživa u tome da je lijepa, privlačna i seksi, nego u svim svojim uspjesima. Donesi doma jelena, plaću, nabij susjeda, ne znam... daj mi neki povod da trepćem očima i uživam u tvom društvu. Jer, niti se uživa sa ženom koja se bori između depresije i živčanog sloma, niti sa prdećim kaučom.

Nešto svi skupa moramo promijeniti.

Jer, znate što. Nakon hormonalnog kicka svaka se veza sastoji od karaktera, odluke, ljubavi, izdržljivosti i prioretiziranja onog drugog ispred Mamića, Play Stationa, Kladionice, DM-a, botoksa ili svojih snova da ćemo biti prve Hrvatice svemoćne astronautice.

Ajmo neku K+ akciju - povratak bivšima, obnove obitelji, dvije obitelji za stvarno, tri gratis...

svemoćnost je zajebala puno dobrih ljudi
osjećaj svemoćnosti, ustvari

Dao ti bog da živiš u zanimljivim vremenima...:))

Baš to, Alane...

Recimo da si u grčkoj, bankomati ne rade, benzin na kapaljku, ljudi se počinu
ponovno družiti i solidarizirati, okrivaju uživanje u običnim stvarima...:))

E, neće to trebat zamišljat. Toga se sjećam iz djetinjstva, ne bankomata, ali falilo je svega, a i vidim u budućnost. Dok prdeći kauči i super-woman-depressive-nerveous breakdown bauljaju između šatoraša i Mamića napada i nas novi nalet zanimljivih vremena...

Moja Baka je bila preživjela 3. rata, jednom mjesečno je kupovala 50 kg brašna i nešto milijeka, i
to joj je bilo dosta za neko vrijeme...:))