Čaša polupuna finog crnog vina

Ne pitajte kako, naučila sam meditirati i razmišljati o svojim postupcima uz dozu kritike.

Nebitno sada kako i zašto, ali danas mi je sinula odvratna činjenica o meni. Imam 38.5 godina i tek sad sam došla do toga. Ali, tako to je.

Do čega?

Ja sam žrtva pop-kulture. Ja od muškaraca cijeli život očekujem da su sišli sa stranica romanse-type romana, iz romantičnih komedija ili iz slikovnica o superherojima. Nikad se nisam zapitala - a što njemu treba, što ja mogu dati... pretpostavljajući da super-heroj i ne treba ništa, nego da spašava svijet i mene, koja se eto uvaljujem u nevolje, pa trebam super-heroja. To mu je, valjda, dovoljna nagrada.

Shvatila sam da ja očekujem od muškarca da me bezuvjetno voli, da ujutro nasmijan, obrijan, u bijeloj košulji i savršenim kratkim hlačama s osmijehom od uha do uha na savršeno izglancanoj inox-tacni nosi kavu, doručak i ružu i uživa u jutru sa mnom. Svakom. Jutru.

A onda odlazi na posao, gdje, naravno rastura, vraća se nasmijan, vedar, jedva čeka da me vidi, otvorena pogleda mi se udvara, s vrata, oduševljava me, super je tata, prima se posla po kući, sprema sa mnom, priča, socijalno je inteligentan pa u svemu tome su tu i neki super frendovi s kojima je sve zabavno, a kad stavi klince leći, još uvijek ima onaj neumorni osmijeh Kena i posvećuje mi se riječima galeba, manirima iz Beča, seksipilom Russella Crowa meets Brad Pitta...

Ken s kojim sam se igrala s Marijom i Jelenom P. prije trideset godina sve razumije, uvijek ima zurku za deset, i sve je tako, shiny perky, a moje je da odaberem pravu haljinicu i lijepu nijansu ruža. Kad stvari krenu naopako, upitam se - je li to zato jer mi frizura danas nije dovoljno Barbie-perfect... a ne jesam li sebična, arogantna, narcistična koza koja se ponaša s čovjekom kao s gumenim lutkom koju su mi donijeli 1985. godine iz Trsta, prokleti bili.

A nisam čak niti čitala ljubavne romane. Samo sam gladnih očiju i gladnog srca gutala filmske romantične komedije. Gdje su muškarci nad-ljudi.

Jebenti, nije to ništa bolje od pornića, gdje su žene gumene lutke sa malo više života i zvučnim efektima.

Isto je to.

I zašto mi je brak propao, zašto nisam baš nešto presretna svojim dejting životom.

Jer sam guska. Eto zašto.

Kad sam počela razmišljati shvatila sam da je i moje, koliko i njegovo, da pitam kako si i pustim na miru kad vidim da treba mir, i utješim kad treba utjehu i pravim se da nisam vidjela čovjekovu bolnu Ahilovu petu i povidam je onda kad spava. Počela sam se pitati kakvu ženu traži moj muškarac iz snova i shvatila sam da sve ono što dajem djeci, prijateljicama i poslu ne bi bilo loše dati i voljenoj osobi.

Pažnju. Poštovanje. Skrb. Slušanje. Obzirnost. Radost. Nasmijavanje. Šarmiranje. Komunikaciju. Prisutnost.

Kamenujte me. Ja sam kokoš, drago mi je. Zapravo, ja sam kokoš. Žao mi je.

ma odlično je,
dobar blog
akp nije iskren
ali mislim da jest jer si mi nedavno brisala komentare, zbog navodnog prostačenja

mlada si, naučit ćeš
sad lijepo obuci barbie i prošetaj je po jarunu

Prije ili kasnije to sve shvatimo koje smo tako maštale .
Onda ispadne da te romantične komedije za nas su postale tragedije u jednom trenutku ..Ništa zato . Život ide dalje , samo mijenjamo žanr.

bome si ti dijete rano progledala za razliku od većine. Imaš izrazito dobre šanse, osim ako nisi muško, a pišeš sa ženskog profila. Većina već pomalo umornih žena ovdje, a i vani uporno inzistira upravo na onakvim muškićima kakve ti opisuješ.

Drugarska samokritika!:-) Naučila si što je život, a imaš samo 38. Naravno da nisi kokoš! Kokoši su sretne zato jer žive u iluzijama!

bravo
upravo si prestala biti kokoš
ako si uopće ikada i bila, neću se mješati, samo
osvježenje od bloga jer pokazuje kako ima i netko tko razmišlja o svojim postupcima prema drugima :)))

Ja sam gusan,jer sam sve ono sto zele zene,a nedam to nikome

'' Kamenujte me. Ja sam kokoš, drago mi je. ''
- i ja sam kokoš. Drago mi je... da nisam jedina kokoš, možda čak nisam lud.. možda tako osjećaju/misle još neki nazovimo normalni ljudi?

-btw, blog je (meni) odličan, pa čak i u tom supermužu kroz tekst nalaziš zamjenike s kojima ga se mora uspoređivati .. to pokazuje koliko je 'Ken' bitna stvar, koliko obična kokoš mora biti KENast, BradPitast, osjećajan i jak, itd. da bi bio muž.

.. a ja, kokoš, nisam superheroj, nisam ken, ne mogu... trebam pomoć, tad se možda može. Pomoć one druge polovice...

hm...hvalospjevi i ode tebi od onih koji ne bi za živu glavu napisali neku svoju takvu priču? u mom slučaju davne devedeset sam otišla iz tog kokošjeg jata! gdje sam sada? ha ha...svaka roda misli da leti ka jugu...ujesen svog života! poneka stigne, al poneka bogme i ne! to se zove bit ptica...selica!

Hvala svima da ste došli i pročitali ovo moje razmatranje i čak i niste prestrogi... :)
A nemamo ništa osim priznati greške i svoju nesavršenost. I nekako putem naučit pridržavat svijest da sve što radimo i mislimo je krivo, pa je zato dobro primijeniti dozu samokritike, dozu poniznosti i spremnosti na ispriku i promišljanje...

Nitko te neće kamenovati, ali i dalje igraš ulogu žrtve svjesno ... tvoj izbor i tvoje pravo.

Onaj trenutak kada sebi priznamo gdje smo zglajzali u odnosu, braku, vezi...e, kako to krasno promijeni percepciju i koncepciju.
Prvo malo ovak posipanja pepelom, pa, jebate, kako nisam vidjela, pa zar sam mogla zbilja tako nešto napraviti, hm, možda bih i ja odreagirala kao i On.
No, za sve je potrebno dvoje.
I za zaljubljivanje i raditi djecu i svađati se i pljuvati jedno po drugome i razvesti se.
Nit sam ja najkrasnija, nit je on najveća muška svinja na planeti.
To je zapravo meni fenomen, jednoj drugoj je sada muž, valjda bolji.
Uz mene to nije znao, mogao, vjerojatno i zbog MENE.
Shvatila ja neke stvari postepeno.
Svejedno, ne bih puno drugačije s njim.
Ali s nekim drugim ću nešto drugo drugačije.
Malo zastati i preispitati i sebe.
SEBE.
Prije nego uperim prst u njega.

Slažem se, ovca :)