ma šta ja znam...

Danas čovjek ne može biti ni depresivan bez straha da to netko neće iskoristiti..
ha, depresivne li i bojažljive misli.

No, koliko su naša psihička stanja zapravo prihvatljiva? Zašto smo prihvaćeni samo ako smo dobro raspoloženio? Ne skriva li se iza našeg ponašanja nešto što uzrokuje takvo ponašanje i dali je potrebno osuđivati takvo ponašanje zbog tih uzroka?
Nije li normalno reagirati na podražaje i nije li prirodno imati širok raspon reakcija? Ne sječam se depresije, ako ta svoja down raspoloženja mogu tako zvati, da nakon iste nje došlo bolje raspoloženje. Uostalom, kakve li se samo ideje stvaraju u tim stanjima! A ne nije li naša najjača kvaliteta, kao odlika cijele rase, upravo idejnost, kreativnost?
Dali itko više vjeruje u pojavljivanjne novog Leonarda?
Ne znam za vas, ali ja ne.. Čovjek je bio depresivan, a bio je genije.. Danas ne bi dobio priliku razviti se do te razine. Vrlo brzo bi završio kod psihijatra koji bi se pobrinuo da njegovo "stanje" bude sređeno, da bude izlječen, adaptiran, nadrogiran do besciljne tuposti.. Uspješni pokušaji da se odgoji rasa jednakih, po pravima i razmišljanju..

slažem se :)
kad sam depresivna, najkreativnija sam, kad sam blesavo sretna, nema ništa od pisanja

i još nekaj : baš sam jučer mislila o tome i pričali smo o tome na satu joge... što si više razvijen duhovno, to ti je veća sposobnost osjećanja radosti, ali i tuge... zato nije nikakav bauk osjećati tugu jer ovaj je svijet dvojak

ah... hoćeš reći da mi je bolje da ne pijem persene? :))