Čaša polupuna finog crnog vina

Svi mi nešto možemo. Ja mogu čuda. Stvarno. Vidim kroz zidove u budućnost, u tri koraka sam do čega god, otvaram si vrata, gradim poslove, stvaram tržišta... ali, mala izloženost besmislu i meni depresija kuca na vrata.
Tri dana u kojima shvaćam da nema smislenog posla i da smo zapeli u Dilbertu i mrači mi se pred očima.
Moram. MORAM izdržati još 20 dana. Moram.
A pitanje hoću li moći.
Ajmo reći puno je lakše gljiviti nego što će biti realizirati moj novi poduzetnički pothvat. Ali, I was not made for easier.
Čudim se sama sebi.
Liddy, 20 dana.
20.
Po osam sati, od čega pola na sastancima, u kafiću, u mojim mislima? Liddy? Tih 20 dana razlike puno mi znači. Raniji odlazak od 20 dana je loše, kasnije - dobro. Za one materijalne-fizičke pokazatelje. Ali.
Nikoga nema u mojoj glavi s kim se može pričati o tome.
Apsurd je toliki da dijelim iskustvo samo s kolegicom, no i ona mi ode, idući tjedan, nisam jedina kojoj je too much.
Djeca su na moru, nema jeke i vike da me rastrese.
Prijatelji misle da sam luda i da se sve za platu i doprinose može izdržati.
Ja bihi to htjela. I molim neki razumni glas u sebi - nađi si nešto, uhvati se za nešto.
Al, kao što sam prihvatila kojekakve životne okolnosti, tako se mirim i sa unutarnjom neumitnošću. Ne mogu. Netko ne može stat pred dvoranu od 200 ljudi, radije bi umro, netko ne može pisat, to mu je dosadno, ja ne mogu gljivit i živjet u Dilbertu. A lakše je kad si priznaš. Trebala, morala, dobro bi bilo, sve su to uzroci bolesti koja se liječi psiho-tabletama, pa ne treba tim putem niti ići.
Ali, ono, gledam se u ogledalu. Liddy, 20 dana, pa nije vječnost. Jel možemo to bez depre i osjećaja da umiremo? A Liddy me gleda iz ogledala i sliježe ramenima.
O jebemti.

:)

dobar je Dilbert

još 19..?

Još 19!

ja sam u timu 2 in čarđ.. http://dilbert.com/strip/2010-04-04

U istom smo timu kolega dragi ;)

18

16

15