Čaša polupuna finog crnog vina

Ljubav je svašta, brak još više toga, a mislim ponajviše neki freestyle wrestling. Nekad onako, u zezanciji i uživanciji, ali nekad... nekad je wrestling bez cenzure i bez uzmaka. Na život i na smrt - sebe, drugog i ljubavne veze.

Svi mi imamo neke sebe, neki put i neke želje, neke svoje misije i vizije... a neki još i više od toga. I ako pustimo da nas partner nagazi - ne jer želi, nego jer je drugačiji od nas - propade i ljubav i veza i odnos. Možeš voljet samo ako si sačuvan i možete te se voljet samo sačuvanu/og.

Nitko neće uglasu osobu, prigovaralo, mrguda od života, nekoga tko je odustao od sebe. Not pretty, not sexy, not nice. Za život, ljubav, strast i vezu treba se držat čvrsto - i bit mek; čuvati sebe i darivati se skroz. Treba neki zen-alat, sposobnost ratnika koji istodobno spava i skače u killer pozu čim osjeti da je neprijateljeva sjena dodirnula tlo. Blago i čvrsto reći - ne, dovoljno ne i dovoljno da...

A kako si na tih par kvadrata i u par sati, koliko ljubavna veza u danu ima šanse dogodit se može čovjek obranit ono za što živi, a da istodobno pokloni drugome ono za čim on žudi?

Ne znam.

Ali znam da mi je jako teško održat balans veze jer imam tu crtu, iznad koje živim na van, i mogu reći i da, uber sam cool, i da, ljudi se dive mojoj snazi i o yes sve nešto... ali, ispod crte, a tamo je onaj ledenjak uronim u svoj neki svijet i tišinu. I kad sam uronila jer mislim, kreiram i stvaram - ne mogu, nemam čime i ne znam kako komunicirati... ne znam kako se hrvati. Ne znam odgovoriti, ne znam odgurnuti. Trebam nekoga tko zna vidjeti kad sam ispod crte svog ledenjaka, kad gledam u prazno jer tražim riječ i ideju... nekoga tko ima disciplinu i tko se protiv sebe u moje ime može ishrvati sam. To je fakat ogroman zahtjev. Jer, teško se nekad zaustaviti i kad nam drugi daju brane i prepreke - a kamoli kad se drugi prostre, kao pokošena trava. Ne jednom sam osjetila da me partner davi, gnjavi i načisto ubija. Sada znam da je na meni da postavim granice.

A uzalud kad ja to ne mogu. Nekad ne mogu.

Možda sam rođenda za monahinju? Lijepo da sjedim i plutam u svijetu misli... Možda je znak da je ta linija ledenjaka viša od onog blješavog i razmetnog vrha ledene sante - možda bih lakše savladala taj dio energičnosti, snage, divljaštva (if you will)... a onda opet - bila bi ta neka čuvarica samostana, zla kao vještica i opaka kao zmija, koja bi me gnječila, baš kao malo preintenzivan partner.

God only knows.

Eto, dok tražim partnera koji će me sačuvati od sebe kad ja ne mogu, mogu tako lamentirati i opet se podsjetiti da sve što nam se događa je nekako posljedica nas i naših izbora... Je. A eto, svi smo nekakvi. I tu se ne može ništa. Kako je tako je...

Vjerujem da postoje ljudi sa savršenim omjerom i zlatnim rezom za veze i ljubavi. I neki od nas koji su tu zakinuti...

Jer, kažem, za ljubav, brak i strast treba imati vigor i strast i hrvati se stalno. U svakom smislu. Braniti granice i napadati, i hrvati se na ničijoj zemlji za poštivanje, za granice i uvažavanje. Ja krenem, pa zašutim... kao vojska koja odjednom ostane bez vođe i krene lutati šumom eto tako.

Bivši, koji ovo čitaš, eto da znaš. Netko se ne može ophrvati šniclu više, netko čaši više, a netko mislim, idejama, unutarnjim svjetovima.... I tu se ne može ništa. Možda ne moram biti monahinja, nego prihvatiti da su moje postrojbe neadekvatne za nadmoćnog neprijatelja, voljenog muškarca. Sve dok se ne pojavi neki UNPROFOR koji će s plavom kacigom braniti i sebe od mene i mene od sebe... Ako to nije too good to be true.

dobro je ovak nabacit svoje misli i promišljanja na papir! ako ništa čovjek više puta pročita a i poneko komentira? ponekad kad na glas kažem nešto, kao da bolje sebe čujem! tako i ovo...izbaciš iz sebe i ostane...vani a ne unutra! to je važno.

A ti još patiš za svojin bivšim?

A lipo ti to sve veliš,uglavnom je tako.

Mai, točno tako :)
Thorax - pa teško mi je prihvatiti da mi se brak raspao... imam dvoje djece, pokušavam shvatiti gdje je bila greda, što je pošlo po zlu...

A razumim ja tebe ali pazi da te to razmišljanje ne razjede.Ti znaš najbolje,
možda postoji mogučnost da ponovno pokušate oboje ali ako ne ide i znaš
da više nikada nećete biti kao prije,najbolje je zaboraviti,ne mučiti se i krenuti
dalje.Istina,sada će ti biti mnogo teže zbog obaveza naspram djece.Međutim
i to će proći,djeca će odrasti a tebi će ipak netko trebati.