Neka nova svitanja

je neka žena na tramvajskom terminalu pričala na telefon. na govornici. osobi s druge strane glasno je, dramatičnim tonom, objašnjavala kako stići do tamo gdje se nalazila, govorila je kako čeka. nakon kraćih stanki zvala je opet, neke druge brojeve, i pričala o lijekovima... pričala o zmijskom otrovu... zvala je policiju.
nije imala telefonsku karticu.
nakon još jedne kraće stanke, obilježene stajanjem posred ceste, raširenih ruku, poput totema na sredini kolničke trake kojeg su nadolazeći automobili bili prisiljeni obilaziti... zvala je opet.
"nisam luda!" - smijala se. "nećeš vjerovati, neki su stvarno mislili da sam luda..."
mislim da nije bila luda.
odnosno, ako je ona doista čula glas s druge strane žice... nije bila luda. imala je sugovornika. to je jedino i bilo bitno.
 

:-))))))))

a mozda je nju netko zvao pa nije bitno sto nije imala karticu...

(ovo je smjesno i meni samoj ali nisam izdrzala da ne prokomentiram)