Umorni Bukovsky

“Ne pišem o poslu jer radeći u hitnoj službi svega ima osim lijepih stvari, točnije ima ponekad, ali sve manje i rjeđe.

Dnevna smjena, prvi teren – onesviještena djevojčica od 14 godina u Osnovnoj školi na satu tjelesnog. Rotirka, vožnja kroz crveno, pretjecanje automobila… stižemo za 4,5 minute na mjesto događaja.

Utrčavamo s kompletnom opremom, vidimo blijedu mršavicu koja sramežljivo sjedi na stolici i gricka makovnjaču. Drago nam je, bio je u pitanju kolaps, dobro da nije nešto gore. Provjerimo sve vitalne parametre, bolje je. Pitamo je za doručak, kaže da nije doručkovala, objašnjavamo da mora, osobito kada prvi sat ima tjelesni … i onda kreće priča, koja ubija i dovodi do pitanja: kada smo stigli do ponora?!

Djevojčici majka boluje od multiple skleroze, bila je učiteljica, sada je polupokretna, na stalnim terapijama i nije radno sposobna. Ima sestru od 12 godina. Otac ih je ostavio kada se majka razboljela i one su prepuštene same sebi. Usred zime u školi su bez jakne i u ljetnjoj odjeći. Djeca iz razreda skupljaju novac da im kupe doručak, odjeću, ali one nikad ne kukaju, nikad ne kažu da im je hladno, da su žedne, gladne. Sretne su što imaju majku i smatraju da trebaju otrpjeti i tako živjeti.

Pozivamo njezinu mlađu sestru da bude uz nju jer se uplašila, da ima nekoga pored, sebi bliskog. Ulazi djevojčica od 12 godina na vrata, spušta se na koljena i počne je ljubiti i grliti sva uplakana, ponavljajući: “Bit će ti bolje, ne plaši se”.

Plaču obje, okrećem glavu u stranu, jer shvaćam da mi idu suze, plačem, gledam da me ne vide, sramota je zbog posla koji radim, priberem se, osmijehnem.

Pitamo sestru je li jela, a ona kaže: “Neka, dobro je meni, nema veze, mogu ja da ne jedem, pomozite sestri”.
Ugrizem se za usnu da mi ne krenu suze opet.
Socijalna služba, sve institucije, nisu smatrale potrebnim da pomognu ovoj obitelji. Pitam se za što su ova djeca kriva: za bolest majke, za nesavjesnog oca ili za državu koja je neuređena toliko da za ovakve obitelji nitko ne brine?!
Možemo li ovako raditi s djecom, kao da ih imamo za bacanje, kakva će ta djeca biti ako i kad odrastu?
Vozimo sestru do bolnice da bude koji dan na pedijatriji, mlađa je ispraća u suzama, a meni ostaje teret u grudima.
Nema dalje, ovo je zlo. Koliko ovakvih obitelji ima kod nas, koliko bolesnih majki i očeva, koliko gladne djece, a koliko tajkuna, političara koji uživaju u blagostanju baš uzimajući od ovakvih obitelji?!”

B92/Danas.hr

Ne pitajmo što možemo učiniti. Učinimo nešto, ako ne danas, kada?

pročitah :(

A nas su banirali, iako je ostalo još 14 kuna premijuma?

"imam" jednu staričicu, možda i nije tako stara, ali ju je život izbrazdao. uvijek je na istom mjestu. ruke ispružene i pita - imate li nešto od hrane, voća...
zadnji put mi je rekla - nemojte puno potrošiti, kupite mi lisnato s višnjama, fino mi je.

:(

Meija, miliš, pročitah to već na drugom mjestu. Ovo zaslužuje pročitati na svakom predizbornom skupu, kad bi bili pravi...

kod kolege na fejsu...

i znaš kaj, ne trebaju nam ovakvi tekstovi da nam probude savjest. svi imamo nekog kome možemo pomoći

Donesem svojojj staroj rođakinji ( 84 godine-sećerna bolest, dijeta) svježeg povrća a ona kaže ; pazi da te Ivo ne vidi ( njen sin ). I ja pazim.

ma...

Kad to napišu profesionalci iz Hitne, onda treba. Možda ipak više pomogne od lijepih guza i romatičnih oaza i uvala. )

a-a...možda proradi savjest na pola sata
niš više od toga

a šta reči Medo..........tužno .
Oni koji bi trebali pomoći, ne čitaju, nemaju vremena.

Samo današnja namjera da ćemo nekom pomoći je za danas dosta....Pozitivna kreativna vizualizacija!

Mnogi od nas misle da je to ružna iznimka.

Bis, vidim da je bilo i previše dobrih želja ( da li može biti previše? )

zabrinjavajuće je to kaj to nije usamljen slučaj Sličnih ima masa, al se o njima ne piše. Samo su zavedeni u CZSR.

ne može, naravno da ne Medo, ali mene osobno "ubija" u pojam nemoć u nekim situacijama koje vape za brzo djelovanje !

bis, onda to zniveliraj tamo di možeš pomoći
bit će ti lakše...

Uvijek se rastužim kad nešto pročitam, a kad vidim pijanog susjeda koji leži pred svojim podrumom, promrmljam u bradu:" Ne mogu se ja zadihavati svako drugo veče...." Onda nekog zovnem i pošaljem poruku: Marjan je zaspao pred svojim podrumom, na betonu..

a kako znaš da nisam, Mei?

ne znam, samo znam da je meni tako lakše, pa....

idem off...mah-mah ljudi :)

Idemo svi...Meija je rekla mah...mah....

aj ne bježi Mei;-).....ovo čitat malo zdrma, vjerujem svakog dobronamjernog čovjeka, razljuti :-(

priča je tužna, upravo ju pročitala na fejsu, skinuta s net.hr...al da priča bude potpuna...to je priča iz srbije...beogradske škole! nažalost, ima takvih stvari i u hr...no tek toliko da se zna kad se već rone krokodilske suze! ne volim tu demagodiju osobito u ovo predizborno vrijeme! ili blagdansko, kada svi odjednom postanu...dobročinitelji! a ostalih 360 dana u godini...hm...di smo, što smo?

Mai, objavio je Danas a uzeo iz B2 i objavio na ijekavici. Mislim da Srbija ti ne igra nikavu posebnu ulogu. Suza iz Hitne ima po čitavom svijetu...

B92

27

28 ... osmjeh za Medu :)

Purp, meni su ozbiljno i davno rekli da mi je 26 nesretan broj ( 26 je inače nesretan broj ) a to je zbroj moga imena i prezimena. Onda je to nadimak "medo " sve poništio jer je suštinski pozitivan i jak. Sjetio sam se kad sam završio u bolnici , na onkologiji u sobi 26.

Ne bojim se ja toga broja, ali ga ne volim!

Energija slova i brojeva.No, meni je najdraža energija (pozitivna) naših misli. Zamotamo misao u kuglicu punu dobre vibre i pošaljemo je onome kome treba :) (crvena kuglica = životna, žuta =mentalna , zelena = mir , plava = sigurnost , purpurna = blagost ...a šarena = mix svega po malo )

Purp, znači da i zelena aura znači ...MIR?

Ovo ti je c/p iz Centra za bioenergiju Pula :
Zelena aura
Pozitivna: iscjeljenje, ravnoteža, lojalnost, strpljivost
Negativna: ljubomora, osjetljivost, emotivna zavisnost
Nisam ti ja stručnjak za aure, ne vidim ih...ovo o zelenoj kuglici je moj način prikupljanja energije iz živuće prirode , a zelena me uvijek uskladi, oporavi i donese mi mir u sebi :)

Hvala Purp. Volio bih da to coca pročita jer ona kao alternativka vidi samo negativnost a naše su aure kao i naši horoskopi...promijenjive...boje.( ovise o zvijezdama )

Medo, svi smo mi individue, što je najljepše. Sve što je napisano i o aurama, i bojama, simbolici, djelovanju...je općenito i teško je primjenjivo za svakoga od nas. Zar priroda nije fascinantna u odabiru boja? Koliko nijanse zelene nam ponudi dnevno ...svatko bi trebao pronaći svoje nijanse koje gode njegovom tijelu i duhu i to prakticirati (ako želi ). Individualan pristup je najbolji. Stopiti se s onim što nam je pred nosom je odlično :))

" Čak i kad se osjćeš dobro, ne brini, proći će te!"

To je priča o dvije kutije :)Meni majka moja mila, ostavila u srcu jednu kutijicu, s ceduljom : Bit će bolje :))

Da, super...majka zna !

A druga kutija?

A druga kutija je moja :) Moja škrinjica vedrine ...to skupila od stotine dječice koje držala u krilu. Ja njima priče, smjeh, ljubav , a oni meni zrnce vedrine. I nakupilo se togaaaaaaaaaaaaaaa :)

Prelijepe riječi za kraj ovog zapisa.

I za sve hitne koje plaču...

joj medo
evo plačem i ja
a nisam ni hitna ni bitna