Lovačke priče jedne šempje Mice - vaginini monolozi

Nekako se uvijek volim vratiti na ovo mjesto. Ne znam si objasniti zašto. Iako nema baš puno ljudi sa kojima sam se prije družila i provodila većinu dana on-line, volim doći i škicnuti.

Kada pogledam malo unazad, moj dan se i svodio na tipkanje po Iskrici. Ne samo meni :-p, svima nama korisnicima - ovisnicima. I danas shvaćam da je to bio bijeg od stvarnog života kojeg mi nismo zapravo niti imali, budimo realni. Kako imati život kad od 24h smo tu barem 12h visili ako ne i duže?

Sad, danas, nemam vremena ni obići neke ljude i popiti kavu, a kamoli da bi sjedila za kompom 12+h. Ponekad i žalim za tim vremenima...

Buđenje, palim komp, dok se sustav diže, otvaram prozore, stavljam vodu za capuccino, idem do wc-a, vraćam se za komp u sobu i družim se sa ljudima u ''mom kompjuteru''. I tako dok mi ne dođe vrijeme za ići u dućan, kuhanje ručka, itd. U to vrijeme sam bila bez posla pa.. se moj boravak na Iskrici i produžio. :-))

Sada nekoliko godina nakon te agonije.. Živim onako kako sam si zamišljala oduvijek da želim. I sretna sam. Ali i sjetna. :-) Imam sve što me čini sretnom..

Samo me jebe malo ta sjeta i voljela bi čuti kako su korisnici - ovisnici koji su tada bećarili po Iskrici sa mnom. :-))

Novac i vrijeme...uvijek pronađemo za ono do čega nam je zaista stalo. Za sve neima, se razme Mico :)

Ja godinama nisam na ovoj iskrici ali mico tvog se nicka sjecam..lijepi pozz...