kak

Ne, nije se dogodilo ništa spektakularno a opet ostavilo je dojam.

Prije neki dan sjedim s frendicom na cugi i pričamo o svemu i svačemu i u jednom trenutku joj spominjem svoju ljetnu ljubav s jednim dječakom iz Njemačke kad sam imala 13 godina (znam kako smo došli na tu temu, ali nije bitna za nastavak priče).

On i ja se nismo ništa razumjeli, ali smo stalno bili zajedno, valjda to kod klinaca tako ide, ja sam učila francuski u osnovnjaku, on je baratao engleskim, no mi smo se držali za ručice, nježno gledali, izmjenjivali nespretne puse. Kada je otputovao doma još smo izmijenili 2-3 pisma. On je pisao na engleskom, moja sestra mi je prevodila, onda sam ja napisala odgovor, sestra mi je prevela i ja sam poslala pismo. I onda više nije bilo pisama. Dečec pao u zaborav.

Ponekad bih ga se sjetila, bio je lijep plavih očiju i prekrasnog osmijeha i bila sam dječje zaljubljena u njega.

I sad nakon što smo pričale, odlučim ga potražiti na fejsu i nađem ga. Pošaljem zahtjev za prijateljstvom, nisam ništa u poruku stavila. Ne znam ni da li je aktivan, ne znam ništa, ne znam da li me se uopće sjeća, ali ja sam poslala,

Drugi dan vidim da je prihvatio zahtjev i napisao mi poruku da koje prekrasno iznenađenje i da se nada da je sve ok. Hej, ljudi pa nije me zaboravio, kako je to bio genijalan osjećaj. :))) Zapamtio me imenom i prezimenom i 33 god to nije zaboravio. To je ono što život čini ljepšim.

Cijeli dan sam se smješkala kao da sam dobila najljepše ljubavno pismo. Odličan osjećaj :))

Prekrasno!!!