Čaša polupuna finog crnog vina

Povremeno obožavam voziti duge, duge rute kroz noć. Stati na gas i voziti cestama koje nema lampi i na kojima je rijetkost sresti drugo auto. Volim ravne i dugačke ceste Istre.

Dok sabirem misli u snopu fara svog auta uvijek osjetim euforičnu sreću. Od vožnje, samoće, brzine, svjetlosti, novih horizonata i krajolika koji nisu moj svaki dan.

I sjetim se studenta iz Afganistana, iz društva kojem sam pripadala kao studentica na razmjeni u Pragu, '99-te koji me uvijek nakon sjedeljki i druženja u jednoj od studentskih soba pratio do mog doma (ja sam jedina bila u Hvjezdi, ostali su bili u onom drugom domu), naučen na istočnjačke običaje vezane uz to smije li ili ne žena hodati sama. Bio mi je smiješan. Danas sam mu zahvalna. Jer toliko me puta proveo kroz grdi mrak i šumarak kojim nije ugodno hodati (jednom kad prestaneš biti amazonka).

Bio je istinski dobar i voljela sam pričati s njime dok me redovito pratio kontra moje volje do vrata mog studentskog doma. S velikom tugom je pričao o Afganistanu u kojem su njegove sestre, doktorice, nakon velikih snova o poslu liječnica i lijepom životu bile prisiljene s obitelji emigrirati - jer su talibani nametnuli idiotska pravila i zamračili svijet svojim terorom prema ženama. Zabranili su im da rade, da hodaju na cesti, da voze aute, da izlaze bez muškog društva.

Ta obitelj živi u Europi, pomalo tužna, pomalo sa teretom na ramenima jer su otjerani iz zemlje u kojoj su gradili život i voljeli živjeti.

I tako iz prve ruke razumijem što je sloboda.

Ponekad tako trivijalna stvar kao činjenica da sam žena koja živi u slobodnoj zemlji i mogu voziti auto. Sama. Sa svojim mislima.

Zahvalna sam afganistanskom studentu čije sam komplicirano ime zaboravila jer mi je podijelio dio priče o životu koji ne treba uzeti zdravo za gotovo.