Čaša polupuna finog crnog vina

Sutra idem na sud potpisati onaj zadnji papir o razvodu.

A onda sam shvatila da je to moj razvod ne od jednog muškarca i braka, nego od svih muškaraca, veza i brakova u koje bih mogla upasti.

I odmah disclaimer - brakove spašavaju mame, punice, dobri tastovi, svekrovi, tete, sestre i proširena obitelj i velikodušni prijatelji koji su tu za ženu kao majku, suprugu i ljudsko biće. Da sam imala nešto od toga, opstala bih. Kao i toliki drugi, no nemam. Rock zvijezde od moje obitelji, ekscentrična familija koja je svugdje u Svemiru osim gdje je mjesto (u srcu, ljubavi, zajedništvu i miru) odgovornije su možda od mog bivšeg tuljana za raspad toga braka.

Ovo je priča o pokušaju braka između muškarca i žene, van društvenog konteksta tihe i ljubavlju ispunjene obiteljske podrške.

Moja mama voli dobit nagradu za naljepši vrt, a tata za ikebanu, a unuke izbjegavaju kao da imaju kugu. Njihovu djecu odgojili su djed i baka, a kad je došao red na punkere i rockere izmaknuli su se pod egidom samoostvarenja.

Tako da je moja zadatost ta da bih bila lice u lice i opet sama s muškarcem, koji je takav kakav je, a ja sam žena, takva kakva jesam.

U dvije godine rastave ništa me nije uspjelo uvjeriti da je tu i sada moguće, vrijedno i izvedivo (meni) ostvariti brak i ljubav u kojem neću opet fasovati. Muškarci su muškarci, egocentrični, slabi, kukavni, sa potrebom za ženom koja će biti onaj drugi dio koji nedostaje, da se uključe u ljepotu, smisao i cjelovitost braka, društva, obitelji i života. Da je tu mama ili sestra, okej, može se podnijeti. Ali, kada tuljan tri dana ne zaviri u spavaću sobu donijeti čaj dok kurim na 39, tada cijela cijena života s muškarcem postaje pre, pre, previsoka.

Žene baš i ne trebaju muškarce. Trebale su. Nekad davno. Sad je to više komoditet. Kao kamin. Imaš plin, pa sad ako hoćeš kamin, zajebavat se s njim, pa dobro. Ili ribice. Ja ih imam i gnjave me, ali si ih hoću. Ili zamorčići. Pas.

Ali, prave potrebe za muškarcem nema. Za ubijat medvjeda nema, cijepat drva možeš ako nemaš pametnijeg posla, ali nije uvjet balvana nema, ostao samo ugašeni muški testosteron koji je pregorio u čudnu identifikaciju sa blještećim pikselima ekrana. Ili adrenalin kladionica, glupih igrica ili isprazne taštine i egomanijakalizma koji se petlja u sve i sva, a bez blage veze o tome što ima veze s čime.

Ona ljubav, strast i seks koji daju plamen životu mogu doć samo ako žena nije radila tri smjene, pa onda još i prevrtala sofa-surfera da se prozrači, dok on prigovara i pije joj krv na slamku, a onda napne seksualno maltretirat kao napaljeni tuljan kad je ona već mrtva umorna jer ne da drži svijet na svojim ramenima, nego se baraba s kauča još trga da joj uzme svijet kojeg jedva čuva na rukama da ga hitne dolje i razbije i sebe i djecu i život i dovede tu ženu da gradi sve iz početka.

Dvije godine kasnije, dvije veze nakon braka kasnije, desetci prijateljica i nešto kava, tisuće poruka na ovom servisu stvorile su mi baš crnu sliku o izgledima ljubavnih veza - za mene. Koja nosim cijeli svijet i sav teret odgovnosti na svojim ramenima, dok moj bivši hoda lijevo-desno svijetom kao umorni gorila u zoo-vrtu, a obitelj nadmašuje neefektivnost djece cvijeća.

Svaka veza je ulaganje, rizik i odgovornost. Ono što bih od muškarca mogla dobiti teško da opravdava ulog, i potencijal pizdarije koju sam doživjela kod sebe, vidjela kod drugih i vidjela još dva puta u nekom skraćenom obliku.

Ukratko, ne želim da me itko čeka da zadovoljim njegove potrebe, slušam njegovo ludilo, raspravljam mrzovoljne rasprave. Ne želim još nekoga u koloni obveza, dužnosti i izazova koji su predamnom.

Ne želim nekoga zbog kojeg ću zapustiti svoju djecu (a nema muškarca koji prije ili kasnije neće postati najveće dijete ikad u Svemiru, ako iole osjeti žensku odgovornosti i toplinu). Da s mojom djecom nešto krene po zlu, da ih ne odgojim dobro, jer sam se bavila privatnim ludilom ili egocentričnošću, lijenošću ili drugom specijalkom nekog muškarca - ne bih si to mogla oprostiti.

Život je prelijep. A ja umjetnica koja toliko toga nije realizirala, a uskoro ću moć.

Stoga ću sutra potpisati razvod braka, nakon dvije godine razvođenja, ali i razvod od svake ideje mog sudjelovanja u čudnim ritualima muško-ženskih odnosa.

Djecu imam, gospodin je zajeb'o i ostavio me da se hrvem s djecom, financijama i svom odgovornošću svijeta, zato da on može bit centar svijeta, Mogu eventualno nekog muškarca pojesti, kao izvor bjelančevina, ali to je otprilike to.

Frendovi može, kolege može, ali ljubavne priče s muškarcima - no way. Nabavljam si psa s kojim sam sigurna da ću 10-ak godina imati sretan i ispunjen život.

Jedna manje na tržištu muške taštine i egocentričnosti.

Sretno svima manje ograničenima i manje pritisnutima životnim okolnostima. Uživajte - ako vam je Bog dao. Ja na kartu muško-ženskih odnosa ne bum igrala... a sve druge su samo moj špil i jebiga.

No, ja sam majstor izrade limunade od limuna. Željela sam ovo reći, tako da ostavim iza sebe sve, zablude, promašaje koji tište i sama za sebe u svojoj tvrđavici pronađem mirno utočište radosti, ljepote i stabilnosti.

Game over.

Hvala svim dragim ljudima za lijepe poruke, neka ugodna druženja, razgovore, sitna slatka noćna podjebavanja koja su noći učinili toplijima. Za mnoge ljude odavde mislim da su draga ljudska bića. Samo, ja sam preuzela odgovornost za dva ljudska bića, i sebe, naravno, pod kišom majmunluka bližnjih i nemam čime voljeti obično ljudsko biće jer su moji resursi potrošeni jednom krivom odlukom i jednim totalno neprimjerenim: "uzimam". A anđeli ionako ne žele ovu našu promašenu zemljasku ljubav.

Idem nositi teret odgovornosti predamnom i nositi dostojanstveno i bez kukanja teret svojih odluka.

Jer, u ovoj slobodi od muškarca imam toliko prostora ljepote, mira, radosti, kontakta s djecom, prilike da čitam, učim, radim, stvaram i smijem se se frendicama do suza i ulupam onoliko love u cipele, škampe i ležanje u jakuzziju koliko mi srce hoće. A taj neki nesuđn nek se sam okreće s boka na bok dok se lufta na smrdljivoj sofi.