Čaša polupuna finog crnog vina

21. siječnja.
Znala sam da mora bit neki šugavi primjereni dan, neka šaka u glavu, neki spomen na gubitak. Znala sam.
Jer zagljaj može bit i kravata, davljenje, može biti vješanje oko vrata s ciljem da spasi sebe, pa sad koga treba utopit, nije bitn.
Jebenti.
Razvedeni ljudi obično nisu normalni. Jer, upoznavanje odmah počne kao prebrajanje patnji i bola koji su prošli razvodom, i odmah nisi sama na kavi s nekom novom osobom, nego je tu i njegova bivša, čije odraze vidiš u sebi. I situacije koje slušaš su kao neka daleka repriza tvog vlastitog iskustva.
Razvodim se iz zagrljaja koji to nikad nije uspio postati, da bih paradoksalno ostala u zagrljaju života koji sam odlučila nositi ne kao histerična plačipička (pardon my friend) ili sramotna mater koja opanjakava oca i povrijeđenost fakturira kroz novce... nego kao hrabra žena koja može prihvatiti gubitak, neuspjeh i dovesti jebeni razvod do kraja.
Ne papirom.
Nego razvodom od tog odnosa.
Ne osvrtati se.
Izaći iz ciklusa optužbi i debilana.
To je neki čovjek. Imam s njim djecu. Čini je što je, a sada to više nije moja briga, moj posao, slobodan je činiti što je htio, a to što je imao sa mnom djecu bez svijesti o tome što to znači - uradio je najbolje što je mogao. Ljudi si grešni, krhki i slabi.

Da bih očuvala djecu morala sam prigrliti tog čovjeka i surađivati s njima i oprostiti epske pizdarije, prijeći preko neljudskih situacija i prihvatiti nefer poziciju kao normalnu.

Opet se sve svodi na zagrljaj. Je, grlim te, budalo, jer imam s tobom djecu, jer je to vrednije od udaraca koje mi pričinjaš. Moj je život dovoljno širok da ti možeš bahatit se bez da oštetiš djecu, jer ću ja amortizirati što treba, a ti nećeš niti primijetiti, razmaženo derište.

I zato nema mjesta ni za koga drugoga. Otišla sam je od tebe nisam mogla disati, živjeti, izdržati. I sad sam samo dobila prostor za sebe, ali nema prostora ni za koga drugoga.

Sretan mi dan zagrljaja...