Čaša polupuna finog crnog vina

" Ljubav nisu uzdasi na klupici, ni šetnjica na mjesečini, i ljubav nije ushićenost jedno drugim. Ljubav je umijeće da se nosi breme drugog čovejka. Čak i ako ti je neugodan, učini mu dobro, pređi preko sebe. Podigni onoga tko je pao, ne razmišljaj kako se pijan valja. Možda mu je pozlilo od srca. I čak ako je pijan, podigni ga, posadi na ivičnjak."

A ja sam shvatila da se po svijetu vrzmaju ljudi koji od ljubavi traže uzdahe, klupice, šetnjice, osjećaj zanesenosti (opijenosti) koji nam odvlači pažnju od krhkosti, straha i samoće u koju upadamo kad se bavimo sami sobom i nemamo osjećaj da postoje stvari za koje vrijedi živjeti.

Prvi brak se raspadne jer ljudi u njemu traže ugodu. Nema ugode u braku. Ima. Ali, na onaj obratni način. Kad i ako napraviš zadaću, onda se možeš igrati - i sve bude okej. Ali, tragači lagodnosti (ne kažem da nisam bila među njima...) neće tako. Nego, neutaživa je naša glad za lagodnošću. I što smo gori, to nam više duša treba utjehe, što više tražimo, više gubimo i mrzimo, i na kraju se brak raspadne.

Brak je teret. Zajedničkog života, probijanja i stvaranja. Zajednički front. I onda teret jedno drugoga, sa našim manama, nezadovoljenim muško-ženskim i osobnim potrebama... razočarenjima, slabostima i ranama...

I kad se razvedeš, ostaje taj teret, djeca koju se diže i odnos s bivšim supružnikom koji hoćeš-nećeš mora biti dobar (ako si iole dobra osoba).

Drugi brak je samo drugi teret, uz ovaj prvi. Kao da izgubiš trku, pa onda ideš na drugu, ali ovaj put sa utegom vezanim uz nogu - a očekuješ bolji rezultat.

Imalo bi smisla ulaziti u prave veze i brakove (igre i igrice, nezrelo lutanje i traganje za rajem na zemlji u nečijim rukama me ne zanima, niti znam o tome) onda kad si spreman nositi drugog čovjeka i kad je on spreman nositi tebe. Kad se zadovolje minimalni uvjeti, a MI bude važnije od JA, ima se dobra šansa odigrati partiju, namučiti se - i onda imati večer slavlja. Pa onda opet mukotrpni trening, pa opet neslavni promašaji, bolne noge i onaj ključni moment uspjeha - činiti nešto što ti se ne da. Svaki dan, svaki sat... i tako do kraja života.

Najveći propust koji su napravili naši odgajatelji, mediji i kultura je ideja da je brak povezan sa srećom. Sreća je povezana sa brakom. Onda kada ga živiš kako treba. Kad nosiš teret drugog čovjeka i kad zajedno gradite život, ostavljajući JA za nekad, na marginama dana i marljivog svakodnevnog rada.

Zato drugi brakovi propadnu - onaj tko nije bio spreman nositi niti prvi brak, još će manje nositi teret i zaostatke prvog, plus drugi brak (i njegove zaostatke prvog). Osim ako se ne stvarno, ali stvarno ne transformira i ne promijeni. Koliko je to moguće? Ne znam.