Čaša polupuna finog crnog vina

Muči me zadnjih dana razmišljanje o bračnoj i obitlejskoj odgovornosti. Povukla sam se iz arene međuspolnih odnosa jer se užasno bojim reprize (tako tipičnog) scenarija, nazvat ćemo ga: "iskoristi ženu".

Taj scenarij ide otprilike tako da muškarac od veze uzima ono što mu se sviđa, a svim živim i neživim meandrima izbjegava svoje dužnosti. Sjećam se kako se moja majka svadila s ocem - jer je ona, nakon x vremena napravila neki muški posao. Pa je njemu ego povrijeđen i napada je - zašto je ona to napravila. Pa ono, da se djeca ne ubiju preko nemontiranog ormara, npr. Ili da ima svjetla, npr. Ili da dnevna soba bude obojana, te stoga lijepa, eto.

Ponovio se taj scenarij u mom braku i pitam se - je li to ono nesretno obiteljsko, psihološko nasljeđe koje nosimo. Jesam li si odabrala muškarca po mjeri svog oca, očekujući da me stavi na zadnje mjesto i curi po nekom kauču i igra se života, nadajući se nekom dobitku na lutriji života.

Ono, mali ulog, a ogroman dobitak?

Sve više mislim da jesam - odrasla sam u okrilju muškarca koji možda nije shvatio poantu. Što bi rekli #nedamise.

Podnijela sam ogroman teret - i još ga podnosim, kao u samostanskoj ćeliji - 6 dana mjesečno sam navečer slobodna, kad su djeca kod oca. Ostalo vrijeme, djeca su moja briga na svaki mogući način. Kao i dom u kojem žive, hrana koju jedu, aktivnosti kojima se bave, njihovi socijalni odnosi, ljudske potrebe...

Možda niti meni ne bi sinulo što znači sreća da nisam imala tu sreću :D da me život pritisne određenim aspektima i dovede do toga da sam imala izbor izboriti se po svim planovima i osnovama - ili propasti.

Naučila sam najvažniju stvar iz vlastitog iskustva - zadovoljstvo i sreća su plod ispunjene dužnosti. Doista. Kad časno i bez kompromisa obaviš svoje dužnosti, sve je slatko i prija. Nikad nisam uživala u životu kao sada, kad imam tako malo vremena za isprazno lamatanje.

I sve mi je jasno, a intuicija radi kao podmazana. Putevi se otvaraju... samo zato jer činim ispravno.

Živim, rekoh, kao u samostanskoj ćeliji, rad, disciplina i red, minimalno me-time, minimalno vremena za curiti po kauču ili fantazirati - lakše mi je odraditi posao, nego fantazirati. Brže ide, pa je riješeno.

I shvatila sam onda da dok muškarci mogu života (otac, suprug, bivši dečko) ne shvate kako nema sreće ni u čemu nego u čuvanju ognjišta svog života, marljivom predanju onim obvezama koje su pred njima i nesebičnom davanju ljudima koji su oko njih - sve će im smetati. Teško će im biti. Ljuti će biti.

Svi oni glupavi osjećaju izgubljenosti, nervoze, nemira, isprazne depresije i beznadnosti nestaju onda kad se primiš posla ne kao - nego jer ti o tome život ovisi.

A posao nije samo u uredu. Posao su ti zidovi, da djeci dom bude ugodan (i tebi), posao ti je održavanje socijalnih kontakata, ustajanje s kauča onda kad treba bolesnom članu obitelji skuhati čaj, i nošenje kašeta dodatnih par sati ako nedostaje par stotina kuna.

Pričala sam s jednim od muškaraca životnih baletana (mislim po nedostatku uzemljenosti, ne profesiji) i nema 400 kn koje nedostaju za neku djetetovu potrebu. Poduzetnica u meni je sračunala - pa 30 kn sat, po studentski, to je 13 sati, dvije subote kad se honorarno može nositi kašete, ličiti nečiji stan ili očistiti nečiju garažu - ako baš nikakvog drugog posla nema.

Jebeš svijet i odnose u kojima je zdravom muškarcu 400 kn za obitelj teško nabaviti.

Onda ih nabavim ja.

I donesem namještaj, i razgovaram s djecom (ne samo o kartama, kinu i kokicama, nego o životu, duši i bitnom), i radim, i stvaram, i tu sam za ljude koje volim... i najgore - sretna sam. Život se razmiče gdje ja hodam, kao Crveno more. Jer, valjda se naučio da koliko god jako me opali, ja ću njega jače.

Ali, gorak osjećaj samoće nekad stvarno prevlada. Odmah zatim ljutnje. Nećeš živjet na mojoj grbači, razbojniče.

Valjda će trebati neko vrijeme da vidim u sebi taj pattern pronalaska lijenih, nemotiviranih, meandrirajućih muškaraca koji me vodi u te po mene loše odnose. I izliječim. Valjda moja podsvjesna očekivanja kreiraju takav svijet oko mene.

Više ne mislim da mi je itko za išta kriv. Sve su moji izbori. Sve je iz mog pogleda na svijet.

Predstoji mi put ozdravljenja. Životnih primadona u liku zdravog muškarca, Marija Antoaneta od 100 kg, životnih baletana će biti, ali kao što sam izašla iz mnogih krugova bespotrebne patnje - tako treba izaći i iz ovog kruga pakla.

Ako bih ikada imala odnos s drugim, taj bi morao biti barem kao ja, ili barem malo bolji, da mi bude izazov. Netko, čiji će me trud, rad i marljivost postiditi - i od kojeg ću dati još od sebe. Netko, čija će me dobrota ostaviti u čudu i poželjet ću napraviti još korak naprijed u zalaganju za druge. Netko, tko spašava živote ljubaznošću, toplinom i susretljivošću.

Netko, to riječ ja koristi vrlo, vrlo dozirano, a meni još i manje.

Netko, kome ni 400 kn, ni neomaljan zid, ni gravitacija nisu nesavladivi problemi.

A onda smo opet na oklagiji. Shvatila sam motiv rospije i pripadajuće oklagije i zašto su muškarci tako nesretni.

Jer, muškarca evolucijski ništa ne goni na predanost, marljivost, empatiju i sudjelovanje u obitelji. To je čisto društvena konstrukcija. Pa ako muškarac nije odgojen u svom domu da bude na svom mjestu, onda često jedini način da se ishoduje minimum žena mora oklagijom. Al, jebemti takav život, ja taj tip nisam. Ne povisujem glas, ne preodgajam, takve usluge mogu naplatiti konzultantskim cjenikom, ali da nekome ja budem barijera i zamjenska mama, nope.

Live and let live. Sa mnom, kako treba, ili bez mene, ako je kauč početak i kraj svemira, a 400 kn za obiteljske potrebe nepremostiva prepreka.