Čaša polupuna finog crnog vina

Imala sam vezu nakon braka i bila sam sretna. Sretnija. Punija. Ispunjenija. Bilo je savršeno.

Tako život treba biti.

Samo što život nije u vakuumu, a ja sam naučila imati prostora. Slobode. Granica. Ne volim kada me se svojata kao plišanog medu kojeg grliš kad želiš, kao frižider kojeg otvoriš svaki put kad ti je dosadno. Ne volim kad nemam prostor svojih snova.

U jednu ruku dijelim nesebično i misli i osjećaje i snove, i imam blogove, pišem, knjige, ne krijem ništa, a s druge strane, postoje cijeli paralelni svjetovi u meni i hoću da me se voli tako da me se pusti. Dijelim kad mogu, ali stvaram kad ne dijelim. Pusti me. Voli me.

Ja nisam stvorena za to da živim kuhanja i peglanja i bez ljudskog kontakta, ali nisam stvorena niti da budem standy funkcija tuđih potreba.

I isto, treba mi da se divim osobi koju volim. Treba mi da stvara, da radi i pluta u svom Svemiru. Želim povremeno dobiti čast da dobijem ulaznicu u njegov Svemir i uživam u ljepoti koja tamo je. No, ne želim da me se guši u tuđem svijetu. Imam svoj.

Bila sam sretna u vezi. Bio je divan. Bio je moj soulmate. Ali, to nije bilo to.

Znam da ne bismo uspjeli održati sreću, on ima svoje, ja svoje puteve, ali nisam stvorena da budem sama i vidim da mi pregaraju osigurači.

Ali, kriteriji su mi ogromni. Nemogući.

Opekla sam se i sad pušem na jogurt. Pušem na led. Pušem na sjeverni pol. Pušem na hladnoću svemirskih prostranstava.