Čaša polupuna finog crnog vina

Poruka: što tražiš ovdje u mom slučaju može imati samo jedan odgovor.

Ništa, pišem blog jer mi je to terapija.

A u pozadini, onako, životno, pa i ovdje nadam se samo jednoj stvari:

Osobi za brak

Što, naravno, može prestraviti muškarca.

Ali, nemojte se bojati. Ne samo da pas koji laje ne grize, nego je šansa da ćete to biti upravo vi, s nepismenom porukom, bezidejnim uletom i sa svime što slijedi (ako slijedi, a kod mene odavno ne slijedi, jer sam se naučila čitati poruke i nickove) jednaka šansi da vas zaposli Google. Dođe na vaša vrata jednog utorka, zatekne vas kako u sivoj ofucanoj trenirci gledate neki od sitcoma i zaposli vas, iako ne znate programirati, natucate engleski i ambiciozni ste kao moje zamorčice koje upravo jedu rikulu (kao da im je zadnja u životu).

Yeah, right.

E, to.

Tako da, pričati sa mnom, izlaziti sa mnom, družiti se sa mnom vam je manje opasno po brak od druženja s hipsterskom, anti-marriage rockericom. Ona ni ne zna da ga želi. Bježi od toga, od svoje ženske sjene, a ja više ne. Nekad jesam, pa onda nisam pronašla osobu za brak, nego osobu za rock. Koji je neprimjenjiv u svakodnevnom životu.

I, oh, kako znam što tražim.

Oh, kako pušem na hladno.

I zapravo tražim nekoga tko svjesno, svojevoljno želi patit sa mnom (ovo nema veze sa sadizmom, milijun nijansi sive ili uopće nema seksualni kontekst – radi se o življenju, podnošenju i spremnost na to da život nije mamina kuhinja, nego cruel bitch sa promjenjivim i nestabilnim raspoloženjem).

To s kim se da patit se neće odmah vidjeti, jer ne možeš na temelju toga što čovjek ima obučeno i koje boje ima kosu i oči zaključiti želiš li baš s tom osobom patit. Je li toga vrijedna i može li to.

Odakle mi to paćenje?

Mirko Kovač je napisao divan roman Vrata od utrobe gdje glavni lik prosi pripovjedačevu majku pismom u kojoj kaže: Ako hožeš sa mnom patit... I onda slijedi herojska saga o braku, ljubavi i životu.

I to je ono što tražim.

Znam da svaki dupeglavac hoće sa mnom dijelit sve lijepo.

I da hoće biti sretan. Posebno ako sve padne s nega, ili ja osiguram, a on samo traži the stream of comfort – za sebe.

Ali, mene zanima tko hoće sa mnom patit. I s kime ja mogu patit ovaj život. Kakav je. Gadan. Užasan, nepredvidiv. Treba radit. Nosit kašete i prat stubišta bez povrijeđenog ega, koji riče kao Chubaca, kad snovi o direktorskom mjestu ne upale baš svaki put ili kad nepredviđen udar na našu industriju pokosi radna mjesta, firme i ugovore u koje smo se uzdali. Kretat iznova, kad nas bolesti, sudari i predstečajne nagodbe pokose kao klonski jurišnici planet Jakku. Kuhat čaj, nosit čistu posteljinu i budit se noću zbog djece (moje, tvoje, naše, njihove, kojegod).

Zanima me osoba koja ne misli da je Planet stvoren radi udobnosti njezine guzice, nego obratno, da je naš trud i rad tu da pridonesemo Planetu i životu na njemu.

Ne jednom mi se dogodilo da ljudi padnu na foru toga kako stvari izgledaju izvana, i da ono izvana postane ljepak... dok je zapravo supstanca svega onog lijepog što vide zapravo neprekinuti niz krvavog truda, neprospavanih noći, muka i dilema, osjećaja da dalje ne možeš i ne znaš i da ćeš sve poslati u p.m... No pain, no gain. Zamisli dupeglavca koji je htio onu ženu koja je snažna, nasmijana, lijepo živi, stvara i onda mora donijeti čaj izluđenoj ženi koja satima gleda u prazno, čupava, nenaspavana iznad hrpe papira svog posla, karijere, života... i koja ne blista kao prvi put pod svjetlima finog restorana... Ja sam presretna kad izađem jer je to rijedak trenutak kad mogu otpustiti sve što nosim. Work hard, play hard. Ali, nema onoga tko igra hard, a da prije toga nije radio hard.

Zamisli onu divnu dječicu kako lupaju vratima, ljute se i učine da kasnimo na važnu večeru... zamisli onu divnu kuću koja odjednom rukne poplavom kao slapovi Nijagare... i sve treba iznova.

Ja si hoću nekoga tko će kao ja zaskuati rukave, pogledati u prazno, možda i opsovati – ali ne mene. Ne potražiti zaštitu u fasadi druge žene, ili opojnim mirisima narkotika, alkohola, lijenosti, gluposti, sebičnosti. Hoću nekoga tko će sa mnom patit. I putem me voljet. I ja njega. Dok smo oboje u blatu do koljena. Onda hoću kompliment i nježnost i dobru foru.Onda hoću zastat i vidjet sjaj u očima. Ovo u restoranu, pod svjetlima svijeća, pa svatko mi je super. Sa svakime se da pojest škamp s pol čaše malvazije previše i osjećat se bajno. Časna riječ.

Nema gore stvari nego kad je (pre)blizu netko tko to ne razumije. Tu neraskidivu vezu između pišanja krvi (da prostite, al tako je) i sreće. Između uspjeha i očajanja. Između rezultata i suludog rizika. Ja više nemam snage slušati p***** kraj sebe kako kmeči jer može ispasti loše. Može, o da, može i u redovnim intervalima - hoće. Ali, više je dobrih i uspješnih pothvata, pa se onda 100%-tni uspjeh amortizira sa 85%-tnim failom i lijepo smo u 15% dobiti, što je fantastično. U financijskom i ljudskom smislu.

Svaki put kad me život ili posao stjeraju u kut, ja podignem uloge. Ako me posao obori, povisim cijene. I očekivanja. Ne idem u kladionicu jer kockam u stvarnosti. Ulažem i igram na 0,1%. Ali, ne džeparcem koji mi je dala mama penzionerka ili s 10% plaće iz državne službe, nego svime što imam, znam i jesam. Nije da je to moj prvi izbor, ali živim u Hrvatskoj. Stisnula sam zube i igram kako se može.

Sve, svaki dan, svaki korak može ispasti loše, a koliko dobro može ispasti obrnuto je proporcionalno sa time koliki je korak. Pa za neko krmeljanje kod mame na kauču doista je dovoljno probuditi se i dovući do dnevnog boravka. Rizik postoji, al je minimalan. Za nešto više rizik je veći. Izaći iz kuće i pokušati nešto.

Ja pokušavam.

I očekujem od onoga tko bi želio patit sa mnom da pokušava duplo. Zašto? Jer sam ja i majka i žena. I pederske EU fore ne pušim. Ravnopravnost je samo u tome da umiremo potrošeni, sa osjećajem da smo dali sve, ali sve od sebe u svakom trenu da živimo čestito. Netko malo više s djecom, netko malo više s kašetama. Sve dok je tako bolje i dok su zdravi svi.

Tražim nekoga tko će stoički biti bolestan, i s kim ću stoički biti bolesna ja, ako tako padne grah. Netko tko će voljeti moja kolica, ako u njima završim, kao i ja njegova. Netko tko će svaki dan biti dobar čovjek.

I onda kad me pitate (top glupo pitanje, vrhunac idiotizma) – razmjerno dobro izgledam - zašto sam sama – eto zašto. Jer, tražim nekoga tko u životu traži patnju. Krv, znoj i suze. Nekoga tko kao Elon Musk voli osjećaj da stoji na rubu provalije i guta staklo. I do, I like it. Naučila sam se na to jer je alternativa životarenje.

Moram vidjeti čeličnu kičmu u čovjeku.
No, i dalje to ne znači da ću ga privesti k oltaru nasilu. Uz čeličnu kičmu čovjek treba toplo, živo i meko srce, britak um, široku dušu. I, da, oh, moramo se jedno drugome dopasti. Ili se toliko poštivati i diviti da ljubav plane na taj račun. A to i dalje ne znači da baš želim ja i želi on sa mnom patit u bračnom smislu. Možda želimo biti prijatelji, poznanici, kolege, pa slavit i patit zajedno kao prijatelji, i to je u redu.

Šeta što ovaj blog ne čitaju budaletine koje će vidjet upaljen moj nick, procijenit da je ženski i A.P.P. poslat idiotsku poruku s početka priče (ili još kudikamo goru). Da ja imam dating site, omogućila bih automatsko brisanje poruka po filterima.

Svaka poruka kraća od tri riječi – briši. Svaki nick koji u nazivu sadrži nazivlje genitalnog trakta, briši. Spell checker također briše pravopisno neispravne poruke – par tipfelera dobro, ali č / ć, ije / je i ne ću / neznam / nemogu. Samo briši. Don't ask why.

Svaki ulet – ej, što ima, svako pitanje – što tražiš ovdje i svako pitanje – ja bi se dopisivao, erase.
I uleti sa opisima nečijih seksualnih potreba, ponuda i upita – briši. Zašto, zato. Jer samo idiot ne razlikuje intimno od anonimno.

Moj filter - patnja, krv, znoj, suze, izazov, predanje i čestitost.