Čaša polupuna finog crnog vina

Nekad davno, kad je moj svijet bio omeđen ljubavlju iznimnog djeda i bake, kad sam gledala sitne znake ljubavi kao grijanu ciglu u krpenoj vreći od detergenta, koju je djed baki nosio u krevet da ugrije noge i bolje spava... podrazumijevala sam čvrstoću ljubavi, skrbi i nježnost.

A onda sam vidjela jednu užasnu stvar koju sam iskusila sada, kada moje dijete treba više skrbi.

Ljudi se razbježe od bolesne osobe.

Serije, komocija, uglancan auto... ili zjapljenje u prazno ponekad nekim ljudima znače više od pogleda voljene osobe koju smo zbrinuli u njezinoj bolesti. Učim se to prihvatiti. Učim se ne osuditi. Gledati i mirno podnijeti.

Osjetila sam već i prije kako je to ležati u temperaturi 39, a da ti suprug satima ne donese vode. Osjetila sam kako je to kad sam imala upalu moždane ovojnice kao nuspojavu neke dječje bolesti (koja njima ne znači ništa, a odraslima izazove neugodne iako bezazlene simptome upale mozga) - i bila satima sama u sobi dok je bivši drukao po računalu...

Ali, sve su to viroze. Pizdarije, rekli bismo narodski. Dva dana ili tri dana, to je to.

No, bolesna osoba je osoba koju se voli drugačije. A ponekad se niti zdravu pravu snažnu osobu ne voli - a kamoli nekoga tko ne može vratiti. Ukratko, u čudu gledam kako se voljene osobe ili tobože voljene osobe razbježe oko nas koji sad liječimo kroničnu poteškoću kod djeteta....

Nema milosti, suosjećanja ili ljubavi. Od čega je netko satkan doista vidiš samo po tome kako se odnosi prema nekom tko je od njega slabiji i koji ne može uzvratiti.

Moj mi inat ne da drugo nego da promatram i zapišem u srce još jednu distinkciju loših i dobrih ljudi. Onih koji će ostaviti bolesnog i onaj koji će doći i biti tu.

Majka Tereza je negdje na onom krajnjem polu skrbi i dobrote. Većina ljudi je negdje u sredini, ali boli kad vidiš ljude koji tendiraju ka suprotnom polu Majke Tereze i koji bolest ne vide kao priliku za ljubav - nego opterećenje.

Znaju mi muškarci koje odbijam na lopate (izgled vara... to što izgledam ajmo reć privlačno ili tako kažu neki ne znači ujedno da sam laka meta...) reći kako ja crno gledam. I što ja brinem o tome - što ako. Pusti, neće, brini od danas. A ja znam o čemu se tu radi... Jer ljubav se mjeri po tome voliš li nečija invalidska kolica. Voliš li nečije suze i nečiju patnju. Možeš li biti uz tu osobu onda kad joj je najgore i osjećati da nigdje drugdje ne bi radije bio.

Ja sam uz svoje dijete koje će nadvladati bolest. Grdu i opaku. Nigdje ne bih radije bila. Cijena koju plaćam da je moje dijete dobro je cijena koju ne mogu dočarati. Nekad niti sebi. Imam neke ugovore. Iz snova. Koje riskiram. Predajem. Odustajem. Jer, ništa ne vrijedi koliko moje dijete.

Učim se polako živjeti s onom rupom u prsima - ali ne osuđivanjem - rupom u duši koja je nastala sada kada su nas doslovce napustili. Djedovi, bake, tetke, stričevi.

Isti oni koji su voljeli diplome i medalje, ljepotu i fine džempere, i ugled. Isti oni koji su moju familiju hvalili na sva usta kada sam uredila djecu i sebe "na ponos" familiji prilikom jedne svadbe."Kao Hollywood", to je bilo bitno. Da, volim svilu i visoke pete, i brokat, i fino krojene dječje haljinice. Pazim na svog sina i rado ću provesti tri sata kod frizera. Volim modu.

Ali, više od toga volim svoje dijete. Volim ljude koje volim. Bolesne, umorne, prestrašene, volim ih i u svili i bolesničkoj postelji.

I opet će moja djeca hodati dotjerana, a ja i dalje nastojim uživati u životu. Ali, ostavili ste nas. Izdali. U koferu mogu poslati djedovima i bakama dječje brokatne haljinice, pa i moju svilenu crvenu haljinu i visoke pete. Evo. Netko drugi, tko ne bdije, tko nije po bolnicama, tko ne pati i ne plače, tko se ne grli znajući da imamo samo jedni druge - nek on nosi svilene haljine i brokate, zabavite se, prošetajte ljude kao paradne pudlice. Ako vam je do toga.

Nama nije. I bolesni i zdravi, i slabi i jaki, i uspješni i neuspješni, i kad nas napadaju i hvale, uvijek isto. U tišini naše ljubavi, bez parade.

Ono što je bitno, to smo mi, i naša srca.

Evo vam haline, styling, ugled, slava... lančići, torbice, štikle, slatke dječje mašnice i kravatice za dječaćića iz Benettona.

Uzmite.

Mene zanima samo toplo srce koje kuca ispod kože, a sve ostalo - idite u pm.

Stvarno. Idite u pm.

Ne zanima me nitko tko ne voli i potencijalna invalidska kolica osobe kojoj se kune u vječnu ljubav.