Čaša polupuna finog crnog vina

Moj blog ovdje otkriva najgore, najbjednije i najranjivije dijelove mene, al pomaže. Nemreš ozdravit ranu ako je ne izložiš dezinfekciji otvorenosti i svjetla. Ionako ga pišem sebi, a ne drugima.

Uglavnom, nešto dejtinga kroz prethodni period s ljudima mi je otkrilo kako se bojim utvara. Provela sam godine gledajući u užas onoga što je skrhalo moj brak i zbog čega smo klinci i ja prošli LOR sagu s naglaskom na borbi s Mordorom. Povidaš rane, ali ožiljci ostaju, i spaljenoj zemlji treba da se obnovi.

Ali, onda odjednom shvatim da je specifičan set mana mojeg bivšeg, našeg braka i moje... koje su bile Modror s kojim sam se (iz)borila samo točkica u svemiru. Ima toga. Ima raznih ljudi. Ima svačega, časna riječ, da ne nabrajam gadosti koje ljudi rade,, nek idu niz vodu (daleko im kuća). Nitko ne spori da u ljudima možeš naći gadosti od kojih treba run Lola, run i ne osvrnuti se nikad. NI-kad.

Ali, to je samo kap u moru vječnosti.

Doživjela sam emotivno rasterećenje - hej, pa ljudi ima svakakvih i netko uopće nema gumb za debilane koje mene strašno straše... me izvuklo iz mišije rupe straha. Fakat - straha. Ja se držim kao coolerica, jedi u bitci sa sobom (hoće li prihvatiti Poziv), uber ovo, uber ono, ali u biti - bilo me toliko strah da sam svoj emotivni život zatomila u ćošku ćoška, pa iza nekog ormara. Mišje proporcije života.

Lijepo je izaći iz mišje rupe, pogledati nebo, sunce, cvijeće, pogledati druge ljude, živote, vrline... i krenula sam u potragu za vrlinama vs. panični bijeg od mana. Stvari sada izgledaju drugačije, čak i meni.

Kraj mene su i dalje svi oni okej ljudi. Ali, njih nisam gledala, bili su u perifernom vidu dok sam vrebala na razbojničke mane koje su me jednom zakačile svojom gadnom šapom. O, pa dobar dan, vrline. Dobar dan, radost. Dobar dan, normalnosti.

Dobar dan, Liddy. Lijepo da si izašla iz PTSP-a, i da si doživjela taj klik.

Naravno, nije bilo mjesta tolikoj dozi pesimizma, ali niti nerazuman optimizam nije opcija. Ljudi... bolji i gori primjerci, svi nosimo tamne mrlje rana, straha i mana i slijepe pjege zbog kojih ne vidimo sebe...ali, skala, Liddy, skala.

Osjećam se kao kad smo iz socijalizma išli u Trst i vidjeli da ima svega i života koji se može živjeti.

Wellcome out, Liddy!