Čaša polupuna finog crnog vina

Odložena gratifikacija - što je to?

To je ono kad imaš cilj mimo instant žudnje za nečim i onda ne uzmeš što žudiš, nego odbiješ u interesu većeg cilja.

To je ono što je fakat rijetkost.

Muškarci su preskloni napadati žene ljubavnim pismima, cvijećem, obećanima, dodirima, komplimentima... da izgjegnu odlaganje gratifikacije.

Možda neki vjeruju u to da vole čim idiotski mišić u grudima preskoči jedan takt, zašoran divljim vodama hormona, emocija i nagona.

Drugi možda imaju silnu potrebu da vole.
-
Treći samo teško podnose apstinenciju.

A ja... jap, imam skoro 40, i propao brak iza sebe i nemam 15 godina.

Odlažem vražju gratifikaciju.

I toga da me tješi i šapuće, i toga da me grli i da se osjećam kao žena... i toga da mi večeri i noći imaju smisla, a da na posao nosim ONAJ zadovoljni smješak.

I cvijeće. I poklone. I da imam kome cviliti na telefon kad me netko uvrijedi i pokaže srednji prst na rotoru jer očajno vozim. Jap, sve bi to dali. Odmah. Sad.

Al, neću.

Ništa od toga. I treba mi sva snaga i koncentracija da se ne zakačim na šljašteći sjaj instant gratifikacije (u bilo kojem pogledu). Jebeno iskušenje. Osamljena sam. Unimaginable lonely. I onda pred mene baciš cvijet, pogledaš me s obećanjem ljubavi (jer znam ja da se i ljubav instant nabacuje, nije to samo seks, oh, ne, to bi bilo lakše šutnut nogom, uostalom, to smo riješili prvim probirom), daš mi priliku da pričam i slušaš me. I privlačiš me... zaustavljam dah, jer ono, i ja sam samo čovjek. Boli me u prsima i žudnja i nemir. Osjećam. A onda dalje ganjam odloženu gratifikaciju.

Novi level izazova prek kojim jesam u datingu je da nakon probira sasvim pristojnih, pametnih i uspješnih muškaraca s kojima sam izašla je da mrtva-hladna pogazim to predivno cvijeće, poklone, ovlašne i neprimjerene dodire koji odnekud iskoče na prvom, drugom date-u (od kojih mogu zadrhtati od glave do pete), poglede u kojima se mogu utopiti. Da si priznam unutarnju bitku i onda pogazim. Nemilice. Onim štiklama koje sam kupila, ali odlučila ne nositi. Očito ih moram nositi.

Da razganjam svakoga tko je ušao sa mnom u jeftinu i ubrzanu transakciju. Mislila sam i mislila što s tim. To je diskvalifikativ. Odmah. Bez milosti. Bez nježnosti koju sam probala iznaći. Prisiljavaš me na nivo odnosa koji nema veze s mozgom. No way.

To uopće nije bitka sa muškarcima i kakvi su oni. Svatko ima pravo kupiti, donirati, prodati, tražiti, dodirnuti (ako želi risikrati šamarčinu)... reći, ponuditi, zavoditi. Ja sam politički libertarijanka. Vjerujem u potpunu slobodu i odgovornost pojedinca.

To je moja bitka. On mogu pred mene baciti što žele. Ja sam ta koja zadrhtim.

Ali, neću uzeti nešto samo zato jer mi treba, jer želim i jer ono općeljudsko u meni zadrhti. To nije dovoljan argument.

Postoji čovjek iza cvijeta, pjesme, pogleda i dodira. Postoji implicitno obećanje žene koja primi taj cvijet sa osmijehom, prihvati udvaranje, i dopusti muškoj ruci da klizne sa čaše na ruku i sa ruke na bedro na večeri.

Možda se to više ne gleda tako ozbiljno, možda smo samo jednokratna roba... možda sam posve van konteksta, ali ja ne gledam tako.

Cvijet i ruka, pjesma i ogrlica, put na Kretu i pogled u kojem se topim su ipak simbol i znak i dio osobe, ma koliko ona htjela ignorirati sebe, mene, život i svijet i utopiti se u trenutku. Ništa te kao ne boli, i sve je kao u redu. Moje je uvjerenje da čovjek ne može nego željeti da ga se voli potpuno; sve ostalo je slomljeno srce, duša koja je ostala bez zamaha (a slomljeni smo svi u većoj ili manjoj mjeri). Kompromis.

Zato neću ništa od svih tih šljaštećih stvari. Jer, kad bih uzela, uzela bih osobnu stvar sa neosobnim šlifom i ne od nekoga, nego za sebe.

Mislim da je to definicija drolje. Žena koja uzme bez intencije da doista voli, prihvati i bude tu.

Znam ja da od mene to niti ne traži ta muška ruka koja bi tako rado kliznula sa čaše na bedro najkraćim mogućim putem i da je drolja baš upravo format koji se traži. Ali, ne mogu igrati tu ulogu. Uostalom, ne vrijedi mi uzeti mačka u vreći, ne vrijedi mi nešto za što ne mogu garantirati. Neću stvari koje su privremene ili pohabane.

Ne živim u svijetu mogućnosti u kojem nisi truly, deeply madly - tu. A hoću li biti tu i hoćeš li od mene dobiti išta pažnje vrijedno ne znam. Moramo se upoznati. Onako, dosadno, dugo, neizvjesno, neugodno, s rizikom da nakon 100 kava izbije nešto zbog čega nismo perfect match. I da, s hladnim tušem i 100 km vožnje biciklom da se umire sile prirode, ako treba, a treba.


Jer, ja to zaslužujem. I zaslužuje onaj kojeg čekam i koji akobog da čeka mene. Prvi brak sam fejlala ili je fejlao ili smo fejlali, a život ide.

Ovo uopće nije tekst ni za koga. Mislim da će cvijeće, pogledi, pjesme, Krete, izjave ljubavi vrlo brzo naći drugu destinaciju, ja sam samo tranzitna destinacija, naravno. Ovo pišem za sebe.

Kako je užasno, ali užasno teško ostati dosljedna sebi. I kako bih voljela da se dogodi, da se odvije predamnom ljubavna priča koja će završiti solidnom partnerskom vezom. Ali, kao što znamo, Lidddy, Prečica nema. Ni u poslu, ni u majčinstvu, ni u ljubavi. Jel bi prečicu. O, bi.

Zašto sam ljuta na te pjesme, dodire, riječi i obećanja? Jer me diraju gdje sam ranjiva. Jer je to iskušenje. Hoću li pokleknuti pred nekim sporednim putem, hoće li pjev muških sirena skrenuti sa moje odluke da ne gubim svoje i tuđe vrijeme? Nope. Kao Odisej, zavezala sam se za jarbol i ne može.

A sad, ako itko čita, ako je ikome stalo, i ako ikome može pomoći - nemoj kopati po gratifikacijama, tamo gdje bjesne bure oluje, iskušenja i borbe. Drži distancu i traži čovjeka. Onoga koji će biti najslađi partner na romantčnom vikednu i vjerni partner kad bude trebalo gurati kolica. That's my offer, al ne obadira me se puno, što sam navikla. Ionako se bavim uvijek stvarima i temama 1%. Znači, dok sto frajera ne da ponudu u formi cvijeća, dodira ili zavjeta vječne ljubavi nećemo doći do prave stvari. Opa, pa na samom smo početku.

Al dobro. Samo retki nađu retke... Mogu li prihvatiti da je ovo potpuna greška što radim? Mogu.

A ako netko nije shvatio - kad uzmem taj cvijet, pismo, put na Kretu, pogled i dodir išla sam korak dalje u commitment koji to nije. Ne možeš uzeti cvijet i sutra tresnuti telefonom, nekaj tu ne štima. Nemoj da moram prekidati veze koje nisu niti započele. Daj mi cvijet, pogledaj me kako treba, navali - kad je vrijeme, kad je to onaj trenutak u kojem znaš da već ludo voliš moja potencijalna kolica u 93-oj godini.

I ono - kad u mojim očima vidiš da i ja već sada ludo volim tvoja invalidska staračka kolica. Vidjet ćeš. Ako želiš. Ako tražiš odloženu gratifikaciju.

Kozu koja bi da joj je lijepo i koja bi prodala sve što je za buket tulipana (jer je u tom trenu to baš zgodno) si imao. I napucala te ili si pobjegao od nje.

Hoćeš brže bolje još jednu? Go for it.

Neću da mi je lijepo. Hoću da te volim. Da me voliš. Jer smo toliko više od tijela, emocija i kratkotrajnog ublažavanja samoće.