Čaša polupuna finog crnog vina

Ne bih se trebala sekirati... ali, prije nego dođemo do zen-stanja u vezi neke teme, valjda je i normalno kad pred nas dođe novi izazov da se malo i uzrujamo, pa onda tu nešto promuvamo i na kraju se stvari slegnu u nekoj zdravoj konstelaciji.

Ja se sekiram sada jer nakon što sam iz mišje rupe i škicanja u dejting svijetu pokušala izaći i pružiti šansu ljudima da me upoznaju. I da ja upoznam njih. I onda se osjetim da bi me zgrabila šapa tu, šapa tamo, pa osjećam se kao u noćnoj mori. Kakva si osoba? Nebitno. Izgledaš kao žena, bit će da si žena, dovoljno.

Not my kind of stuff. Ljudi se općenito nedovoljno cijene i imaju premala očekivanja od života i drugih. Loši poslovi, jadni brakovi posljedica su lošeg i niskog samoupozdanja, izudaranosti životom. Možda sebe gledate kao malovrijedno biće koje će se zadovoljiti eto tako bilo čime, ali ja ne. Kao što su sebi gledam endless possiblity, tako gledam i u vama. Gledam ono najbolje i još uvijek imam moment santicity & dignity of human being kad gledam prema vama. Previše vas cijenim da bih vas iskoristila kao sredstvo za privremeno ublažavanje boli.

Možda frajeri misle da su cvijeće, pisma, zavjeti, dodiri nešto lijepo - ali nisu, zaboga. Nemojte me pokušati uloviti dok nemamo pojma jedno od drugome. Znate li vi gdje sam ja slaba, a gdje brutalno opaka? Znate li kako je biti sa mnom kad donosim važnu odluku? Možete li zamisliti što znači nervoza koju osjetim i kad me sašije rok i kad trebam niti ne znam sama što? Ne bojite se pustiti u život ženu o kojoj ništa ne znate? Zaboravila sam kuhati. Mrzim kućanske poslove. Plaćam pomoć u kući. Sama si plaćam životne troškove, ali ako bismo bili skupa, plaćali bismo ih zajedno. I nisu niski. Imam svoj raster trošenja novca u kojem wellness u ***** hotelu nije skup, ali s druge strane imam limite na neke druge stvari jer su mi životna osiguranja dionice i čuda užasno bitna. Zajednički život traži veće troškove. Radim kao lav, imam određene ciljeve koji bi se mogli tući s vašima... I sklona sam riziku. Ja sam poduzetnica. Živim divan i povremeno neizdrživo naporan život. Jel možeš to podnijeti i voljeti? Ajde prvo vidi i doživi, pa donesi odluku, ako te zanimam, ali za stvarno. Ne kao lupocet za samoću.

Govorim iz perspektive osobe koja želim ozbiljan, trajan i stabilan odnos. Ako želite avanturu, to je super, preskoči. Nije mi to ništa zazorno, razumijem - ali ja neću. Bar dok mogu, i dok me pamet služi.

U mom svijetu, upoznati nekoga je višemjesečni proces. I važan - ako želiš ikakav odnos. S prijateljem, susjedom, poslovnim partnerom. Rookiji u biznisu su strašno nestrpljivi oko sklapanja posla. Dva tjedna, a nisu nas zvali.

Af kors da nisu.

Niti ja ne bih. Plešemo kao mački oko vruće kaše, pijemo to vino na poslovnom sastanku i čitamo između redaka s petero ušiju ukljčenih. Slušamo, gledamo, mislimo, prevrćenom ponude i pitamo pitanja. Možda čak ne toliko tehnička, koliko ljudska. Jesi li rizik? Hoćeš li moći izvesti posao do kraja? Hoćeš li pući i ostaviti projekt kad bude gorio? Možeš li dovesti taj kamion pun x stvari, napisati tu stvar, uvjeriti nekoga, hoćeš li uskladiti sve one silnice koje kod nas ne štimaju. Čak i kompanije se boje, jer imaju i one svojih mana, slabosti i trebaju oštroumne, humane, pametne ljude koji neće samo napraviti posao, nego će napraviti posao za njih. Diskretno, pametno i tako da zajedno isfuramo stvar, čak i tamo gdje curi, čak i tamo gdje je osoba koja koči stvari...

Pametni biznismen uvijek dere cijenu bitnu višu od očigledne. Jer, vrijeme ti neće uzeti posao. Uzet će ti realnost posla, pucanje guma putem, greške ljudi, strojeva i birokracije i onih tri sata više koliko Mara iz nabave treba tvoje pažnje. Tako nekako.

A u ljubavi? Pa tu su ulozi još i veći. I cijena je jo veća i treba uračunati jo više. Moja je kuma rekla - kad biraš partnera, mora biti biti apsolutno vau na stotu. Jer, to će se sleći. Pa da ostane bar malo, bar koja iskra koja će grijati dane.

Svatko od nas ima slijepe pjege, mane koje ne može promijeniti, luda uvjerenja i nesnosne navike. Svatko od nas ima potencijal da zabrije, ošteti i da bude čovjek u ljudskoj vezi.

Nije problem, ali daj da to vidimo. Daj da omjerimo - možemo li mi to. Ima li smisla. Ima li povrata, dugotrajnosti i mogućnosti da bude bolje. A i stvari se glade i rješavaju prije nego započne život i ranjivo intimno ja postane kemijski isprepleteno zagrljajem u neko šepavo - mi. Tada sve više boli, jer više nije dogovor dvaju ljudi, nego odnos koji je postavljen nekako i boli ga kad se čačka. Tada se stvari mogu teže pregovarati.

Želim znati s kim pijem kavu, želim zaviriti u dušu (ako je tko ima), želim se nasmijati obostranim nesposobnostima i otpisati ono što jednog dana, ako i kad budemo par, neće biti u rangu naših mogućnosti - a svaki par to ima.

Želim isto tako da te jako zanimam. Ne za prigrabit na račun šljaštećih hormona. Nego, kao čovjeka.

Znaš, ona osoba koja će se probuditi kraj tebe i dati inicijalni ton tvom danu. Jesam li ona čiji će ti osmjeh dati da ukoračaš u arenu svog posla kao kralj lavova, i jesam li ona čijem ćeš se toplom iščekivanju doma veseliti, osjećati siguran, podržan i čovjek?

Jesam li ja ona uz kojeg ćeš biti snažan, slobodan i miran - jer eto, neću ti kvocati, kritizirati, jer ću ti povidati ahilovu tetivu nježno, praviti se da ne znam i ne vidim, dok spavaš.

Mislim da možda to zaslužuješ - ako si iole dobra osoba. Samo, izaberi si kompatibilnu, pravu. Jesam li to ja? Nećemo to znat i nećemo to znati dugo dugo. Izložit ćemo se, posvaditi, trpiti iščekivanje i živjeti u napetosti između želje da ponovno osjetimo tuđe rame ispod našeg lica, ruke oko struka i kavicu u krevet. Ali, ako to nije to, nije to to. Par kavica i zagrljaja nakon čega slijedi pakao mi nije neki deal.

I hoću li ja biti sretna da te imam uz sebe? Želim znati što mogu očekivati od tebe, a što ipak ne. I da - ima stvari koje su super, ali ja ih nemam, ne dajem, ne znam ili ne mogu. Što ako je ono što ja nemam tebi preduvjet da se osjećaš kao čovjek?

Želiš li nekog tko je ugodno društvo, kime se ponosiš među prijateljima, tko će uvijek spremno ugostiti ekipu i s toplinom pružiti vrata svog doma i tvojim frendovima? Hej, i hoćeš li ti biti sigurno stijena mojim prijateljicama, drug, kolega i suborac? Kako to znati? Polako.

Dakle, ako itko ovo čita, evo manual:

1. Idemo se družiti bez obaveza. Mjesecima, polako. Bez zaključaka.

2. Idemo isprobati životne situacije - roštilj s prijateljima, kazalište, isprobavanje nove vještine (da vidim koliko si strpljiv, koliko psuješ kad nije kako ti hoćeš...), putovanje, konflikt s konobarom, zabavu i neki zajednički poslić (okopati vrt, popraviti auto, posaugati sobu, skuhati ručak...)...

3. idemo pričati o životnim ciljevima, odnosu prema novcu, budućnosti, razini čistoće doma, očekivanjima od partnera, odnosu prema djeci, prioritetima, vremenu koje nam treba da budemo sami, o intimnim potrebama i očekivanjima, osobnim granicama i vrijednostima... o tome kako će se brinuti o ostarjelim roditeljima, ofucanim nekretninama koje će nam pasti na teret jednom kad naših voljenih ne bude, o broju putovanja potrebnim za sreću... Zbroji, podijeli, uklopi u životni kontekst i dobit ćeš par mjeseci ispunjenih upoznavanjem.

I na koncu, možda se ne upoznamo, ali upoznat ćeš sebe. I možda nakon mene lakše pronaći The One. ILi ću ja biti The One. Ili ćeš shvatiti da ne želiš, zapravo, commitment - jer on traži puno. Pa bolje sad, nego kad tvoja djeca zavole moju i kad postanemo tim.

Jel itko ovo razumije što pričam?

Jer, imam 39 godina i ostalo je još puno toga u meni što želim dati, podijeliti, čime želim voljeti. I treba mi ljubav, godine i godine radosne ljubavi su pred nama...

A stalni prigovor - kakav će biti seks, seks... Sav šugav seks koji te spopao je plod lošeg odnosa. Jer si ženi bio "zec, gadiš mi se". Jer si radio krivo, jer si je nagazio, jer nije osjećala da ti može vjerovati kao čovjeku, jer nisi dotaknuo ono u njoj što, zapravo, želiš dotaknuti i osjetiti.

Eto, pa ti vidi.

Ostatak na kavi :)

p.s. I onda na kraju shvatim da ovo nema smisla pisati. Onaj tko gleda drugačije, ovo mu je glupo. Onaj koji gleda kao ja, to mu je samorazumljivo. Ali,ionako je pisanje pisanje zbog sebe samoga... Opet sam pisala sebi, da ja čujem i pobrojim što me smeta i što želim.

I onda, kad podvučem crtu, ovo je razum. A ovo su osjećaji Link