Čaša polupuna finog crnog vina

ili priča o tome zašto svaki svoj fail vidim kao priliku za učenje

Ne spadam u blame-frame tip ljudi. Nitko mi nije kriv. Ni za što. Svaki moj korak je donešen mojom odlukom - dijelom svjesnom, a dijelom bome i iz onog nejasnog, emotivnog primordijalno-usađenog dijela mozga? srca? duše? (čega li). U oba slučaja nitko mi nije kriv.

Ja sam ta koja jesam, koja mogu biti, i svaka moja svjesna odluka je moja odgovornost, a svako ponašanje iz onog drugog, nerazumnog, emotivnog dijela mene dio je moje ljudskosti. Krivo, pravo, loše, dobro, konstruktivno, destruktivno - ako izlazi iz onog dijela mene kojeg nisam svjesna - što da mu radim. It's how you are human. Dok ne vidiš svoju slijepu pjegu - ne vidiš.

Borim se i stradam nekad u konfliktu jedne i druge strane - o čemu je zapravo sva književnost svijeta; zabavljam se emocijama (o čemu je sva glazba svijeta) i promišljam, kontam, sistematiziram - o čemu je sva filozofija svijeta. Sve je sadržano u meni, uz faktor znanosti, računice i statistike kojom isto gledam na te svoje failove i uspjehe.

Nekad epski pogriješim. I nakon prvotnog impulsa da krivim sve, od politike do osobe u interakciji, i svega između - brzo se saberem i gledam samo ono što sam ja mogla drugačije. Gdje je polje moje odgovornosti. I to je to.

U iskustvu dejtanja (ili mojih patetičnih pokušaja da dejtam) isto mi je jasno da sam odgovorna za ono što šaljem u svijet (to i primam natrag) i mogu samo reći - all this is a mirror, baby, ona sfera iz istoimenog filma... I kad mi se ne sviđa što vidim u zrcalu, nije krivo zrcalo. Ja sam ta koja odašiljem krive signale.

Koja maskiram i šifriram ono što ne bi trebalo šifrirati i maskirati... ali maskirala sam... iz straha od vlastite ranjivosti i ljudskosti. Iz miksa predrasuda i ranjenosti, potrebe za moći i kontrolom, iz razuma i divljih ponornica...

Štogod sam ikad zaključila u bilo kojem dijelu svog života, to je uvijek bilo - više otvorenosti, više iskrenosti, više poštenja i to posebno onda kad boli. Tamo se uvijek nalazimo na polju gdje se događaju najbolje stvari.

Ništa me nije tako satrlo kao bitka, kao SF bitka iz sfere, gdje sam se na nož poklala sa osobom, a zapravo sama sa sobom. Gorak osjećaj nema veze sa drugim čovjekom. Nego sa mnom. I tako. Ne treba pomisliti da smo mudri. Glupi smo... sve dok ne priznamo jednostavnost svoje ljudskosti i zapravo to da ne možemo bolje. Nego preuzeti odgovornost i nastaviti ići dalje, pametniji. Kad osvijestimo još jedan dio sebe, kao da smo udomili još jednog napuštenog štenca. Korak je teži, ali život ljepši.

E, pa ovih sam dana u svom srcu osvijetlila još jedan neizgorovoreni ponor i pomazila napušteno, zapušteno štene koje nije imalo razloga biti šutnuto sa strane.

Bilo, pa prošlo. Još jedan argument na strani everlasting mudrosti -ne sudi nikome... Hodaj pravo. Jedi, voli, moli.