Umorni Bukovsky

U ovom prošlom ratu ( tko se sjeća!? ), naša je promidžba radila dosta pogrešaka. Često samo slušali i imali na uvid djela i fotke neprijateljskih parapostrojbi na kojima su prikazivani naši ljudi, mučeni, masakrirani, okrutno ubijeni...

Cilj i efekt je trebao biti srdžba, bijes, osveta, a većinom se stvarao strah.

Strah koji sigurno nije bio pokretačko gorivo. strah s kojim smo se borili, strah kojeg smo nosili.

Sjećam se rečenica ( bio sam cijelo vrijeme najstariji ):

" Nemoj dozvoliti da me zarobe, da im padnem živ u ruke!"

Iz tog vremena potječe i ova rečenica, rečenica koju je , navodno, rekao čovjek koji je ranjen, pucao u svoju mlađu sestru. On je preživio, ona nije. Nije stigao sebe dokrajčiti. Onesvjestio se .
.
Kažu da je par godina kasnije rekao:

" Da li znaš da možeš plakati tako jako da ti se suze pretvore u krv!?!"

Zadnje što mi otac reče, kad smo se posljednji put vidjeli: Samo pazi da im živ u ruke ne padneš.....
( pazio sam....... on nije.)

sjećam se, nakon neprekidnog prikazivanja uništenih tenkova i izgorjelih tijela bilo je gotovo nemoguće okupiti posadu za naše tenkove pristigle iz Varaždina (nisam tenkist).

bok Medo..dečki... :)

Splet okolnosti nije dozvolio. Ljudi su preživljavali u bolnicama nevjerojatne rane, da bi kasnije bili ubijeni...To su ratni paradoksi.

Pomrčino, da si ti bio tenkista, zvao bih te minobacačlija! Onak, zo ozbiljno, mislim, da si bio neka vrsta vezista...ili šofera-kurira.

Još par godina će se spominjati što je bilo, pa ćemo se opet vratiti na 1941. Ovo naše je bilo ...lokalno!

moš ti mislit još godinama, al domislit se nećeš. No to uopće nije bitno. Bitno je samo da smo pobijedili, a uzdajmo seda se rat nikada neće ponoviti.

Nemojte se ljuti na mene. Gledam na FB, pa svaki komentar i prilog je pomalo politički. I kad ostaviš politiku....ona je i dalje tu!

Štogod da si radio, bilo je u interesu Republike Hrvatske. Kasnije se zasrao motiku!

ne daj bog dugog čekanja

hm...dečki? znam ljude koji su bili i ne pada im na pamet pričati nadugo i naširoko ovdje npr...a znam i one druge, koji non stop laprdaju kak im je bilo...krvi do koljena i tak...nema dana da se ne muvaju po šatoru i ostalim trgovima. oni su još uvijek tamo. ovi prvi žive život jer ipak je prošlo 20 i više godina. što ne znači da su zaboravili, da ne pamte, da ne boli...naprosto nije sve za svake uši i oči. eto, npr mi koji nismo rat niti osjetili o ratu (svakom, pa i ovom) znamo samo iz knjiga, priča etc...neko vrijeme mi već stoji knjiga o Vukovaru (koju mi dade jedan vukovarac uz riječi; ova je istinita) pa ću je pročitat...no ima takvih knjiga o ratovima ko u priči...samo su na zadnjim policama! dođu neki novi klinci i sve počnu osporavat što je nekom bilo sveto...i tak se priča ponavlja! ne znam što bih kad bih...al nije mi do rata a nit do ratnih priča. pače, pravom Vukovarcu moraš čupat van i riječ o svemu tome...tak da...živi i zdravi bili!

Mai, a što je s onim imbusima prije '91? ( Stari bi rekao. smrt fašizmu- sloboda narodu a krelec bi se nadovezao: ali sve po zaslugama! )
Uvijek je bilo onih koji najebu!