Čaša polupuna finog crnog vina

Iskusila sam strah... onaj strah - "ne želim nikada primiti nikoga u svojstvu životnog partnera u svoj dom". Onokad stojiš nasred svog doma i osjećaš se... pa - nedavljeno. I želiš da tako i ostane. Nedavljeno onim drugim i životom s njim. Koji minimalni životni rekvajrmenti :(

No, zapravo mi je sinulo nakon jednog druženja - nema druge nego ići kontra strahu. Svaki drugi život je natezanje i nema vremena za improvizirane sastanke i druženja u ionako pretrpanom rasporedu. Od čega, uostalom, sastaviti taj neki paralelni život? Ja nemam pojma.

Meni je život onako stoički mio. Volim disciplinu, red, volim odricanje u interesu višeg cilja, volim napor koji vodi do rezultata i manje se pitam što želim, a više što je ispravno, dugoročno dobro. I u tom smislu odlučujem se ne bojati, čak niti tog "neprijatelja na mom jastuku". Jer jedini način da dobijem prijatelja na jastuku je da prihvatim mogućnost neprijatelja. Ili već kako bi to neki zen mudrac sročio.

Ma ne bojim se ničega jer je to glupo. Kao neki filter preko očiju koji zamagljuje jednostavnu činjenicu da je svijet prepun ljepote, dobrote, sretnih i dobrih veza ili barem realnosti u kojem je uporište veze ona suptilna prisutnost u koju se radujemo unijeti veselje, ljubav i svoj doprinos.