Laprdarij

danas sam se opet prihaklala na iskricu, uhvatila me nekakva sjeta, usamljenost, došla mi želja da s nekim razmijenim par riječi, pa tko god to bio... klinci su s tatom u brdima, a ja samujem tu u zg... baš me nekako stislo... kad sam se prikvačila javio mi se jedan oženjeni koji je eto u sretnom baku ali je ipak i na iskrici i poševi tu i tamo koju... počeli smo se dopisivati iako ne želim ništa imati s oženjenima, i tako mu ja kažem kako sam usamljena i kako si želim naći nekog - naravno slobodnog, a on meni: da to ne ide preko noći, da moram biti strpljiva, da ovo, da ono, da nije dobro da si to želim!!!... održao mi besmislenu prodiku...osjetila sam kao da je sramota hjteti imati nekog... e, da, i tu sam počela u glavi anallizirati kako ljudi zapravo teško čuju da je netko usamljen i da želi imati nekoga... kaj to nije neobično? možda bi me trebalo biti sram zbog toga? ne kužim, pa kaj nije zdravo htjeti imati nekoga ako si usamljen? imam neki čudan dojam da bi bolje bilo kad bih rekla kako mi je super samoj i kako mi nitko ne treba... jel to zato što ljudi inače ne vole tuđe probleme? ne bih rekla, jer ljudima paše čuti da nekome nije dobro... ili ih svojim priznanjem dotaknem u nešto što sami ne žele dirati?

ljude nije sram priznati da žele recimo ljubavnicu, ili skupi auto, ili kuću prvi red do mora, ili bilo što, ali kad ja kažem da želim partnera, muža, to je sramotno? pa što je tu krivo? trebam se praviti da ne želim? zar je grijeh biti usamljen? ili nije moderno? ili je zarazno? i to mi spočitava neki tamo koji ševi ženi iza leđa? a da sam rekla da se hoću s njim zgaziti, to bi bilo valjda prihvatljivo? kamo ovaj svijet ide, svi su neiskreni, više se cijeni mržnja (ili barem ravnodušnost) nego ljubav, ljudi se zatvaraju u sebe, osamljuju se jer se ne ufaju reći da su sami... trebao bi jednostavno nastati pokret, revolucija, u kojoj bi svi morali imati partnere, gdje nitko ne bi bio više sam, svi bi birali nečije društvo a ne samoću... ja ugibam i venem od usamljenosti, do suicidalnosti... ovako rastavljena uvijek sam treća i ne zovu me ljudi rado... a ni meni nije ugodno među parovima... kao da mi piše na čelu... milijuni usamljenih, a privid je kao da se većina ludo provodi, ima puno prijatelja, poznanika, a drek, svi samuju i vikendima padaju u depresije, piju, seksaju se da zaborave, ne daju blizu svojim srcima, kao da im se nešto i može uzeti... ne žele dotaknuti svoje emocije uopće...

kad je netko usamljen, kao da je mrtav... svi ga zaobilaze...

(lipanj 2009.)

Hm, ima neke sličnosti s Mainim zapisima :)

U to vrijeme sam se dopisivala s jednim osebujnim likom, i to su bili odroni teksta, a on je pisao na taj način. I ja pokupila. Poslije me je prošlo.

Hm, baš sam tada bila tužna. I hranjiva podloga za svakakve... a joj..

Dođoh doma danas prije 6 (18), i ne moram više nikamo. Kak je to čudno tak rano doći doma! A otišla sam u 7 ujutro. Sad pratim što mi se događa na poslu i usput bacim oko na blogek.

2009 .sam mogao to biti i ja?!

Imam spremljen ovaj svoj prvi zapis pod 'blog1'. Tko zna kakav je naslov imao.. mislim da su bile samo 3 točkice..

Te sam godine bio osebujn lik, a bio sam k'o živ!

Nisi bio ti, Medo, bio je jedan književnik s kojima sam se dopisivala mjesecima, možda i godinu dana, on mi je slao svoje tekstove a ja bih ih komentirala. Pa bi on ponekad čak i prihvatio moje primjedbe. Bili smo samo jedanput na kavi, na 45 min, toliko sam imala tada vremena. Tko zna kako je sad, nadam se da je živ.

Dobro, nisam bio ja , ali sam ipak te godine bio osebujnim likom ...

Ti si jednostavno osebujan. Bio i ostao :)

Ali, kao i svaki hiperintelektualac, bio je zanimljiv u malim dozama. I konfliktan do boli, jer naravno on sve zna, i njegova je zadnja. A joj.. umaraju me tipovi koji svaku moju riječ shvate kao poligon za pokazivanje svojih verbalnih vještina, pa kontriranje sporta radi.. uh..

Tvoj prvi napad u novom valu terorizma! Oš mi biti ljubavnica?

Gledate li Monka? Meni je izvrstan! A volim tog glumca još otkad je glumio u filmu s papigom, kak se ono papiga zvala? A takvih poput njega znam nekoliko.. n

Pacijentu, si oženjen?

Ih, kao da je ovaj moj prvi zapis zanimljiv ikomu osim meni :) Kao i drugi zapisi..

Nije ni meni zanimljiv :( osim što je prvi. I što se na njega nalijepilo nešto bolesnika.

odlicno ti je ovo, coco...

tuga je razlog zaobilazenja, a ne usamljenost...
tuga nije privlacna...nimalo.

Fala Mazo :) Da, tuga je bila pregolema. Sad više nisam tužna. Doduše, nije da me ne izbjegavaju..

ima puno istine u tome što si napisala
ali napiši i kako se usuditi ponovo!?

Coco, film o kojem govoriš sa Tony S. je Paulie.
Predivan film.
Papiga :))

A zapis ti je...tugaljiv.
Srećom, danas zvučiš puno optimističnije :))

ma fala tebi, coco...potaknula si me na razmisljanje odlicnim zapisom...a i odmah sam dobila volju napisat stogod :)

kad je moja mama ostala sama (tata i ona su imali veliko društvo), ništa se bitno nije promijenilo - i dalje su bili ok prema njoj. ali ona se promijenila. sjećam se kad mi je pričala da se osjećala kao višak, pa se malo po malo micala - svi u parovima, a ona solo. vjerujem da su je previše podsjećali na ono kaj je tatinim odlaskom izgubila

nadam se da, u ovih par godina od tog zapisa, nisi se promijenila jer lakše je sve u dvoje i prihvaćanje samoće/usamljenosti kroz negaciju potrebitosti da s nekim nekaj dijelimo je samo bijeg