Umorni Bukovsky

Bez ijedne slike, školske, prijateljske, kirvajske, obredene, svatovske, bez ijednog pisma o ljubavi, o rastanku, o nadi i uspjehu, sa 60 godina sam se otisnuo u drugu zemlju ( lijepu zemlju čudnih ljudi ), u drugu zemlju i u odnos koj se zove brak.
Imao sam hrabrosti s kanilom u grlu stajati na nepoznatom pustom željezničkom bivšem čvorištu u 23 sata, promatrajiući pustu pročešljanu i urednu cestu bez ijednnog automobila.
Preko puta kolodvorske zgrade visoka je stijena i jedna lampa. Nigdje čovjeka a ja pun pitanja koja se ne bi čula...
Imao sam hrabrosti i nisam se bojao ni mraka, ni samoće, ni tišine. bilo je dovoljno zraka i vremena....
U torbi sam imao samo putničke uobičajene stvari.
Pomislio sam tada, pa, medo, takva je i tvoja pobjeda...nemaš je s kim proslaviti...izgužvana HDZ iskaznica, prazne prognaničke kartice, nekolko znački i pohvala...to je moja pobjeda.
I osam godina života nakon operacije. ( danas je to 13 godina )
Govore da će nam svima suditi, i meni i mojim mrtvim prijateljima, da smo bili paravojska, da smo krivi za rat.
Govore...svašta govore...spominju neke ustaše, klerofašiste a ja se sjećam da sam bio normalno dijete.
Moja prošlost mi nalikuje na dugo odsustvo u nepoznatoj šumi, na kiši, na vjetrometini i na nišanu...
Je l' me svijet ponovo prihvatio?
Kakve su sve cijene uveli za tu mrvicu domovine, za taj komadić zastave, za pogled, bez straha, na krov sv Marka.
Vratili smo se u svoje lokomotive, autobuse, drvosječi, u ložione, na biroe, u dvorišta firmi kojih više nema.
Nijedan moj ratni prijatelj nije uspio.
Da li itko zna što želim reći ove subote dok pada kiša u Sevnici i dok se Olimpija i Maribor bore za prvo mjesto?
Moglo je biti i gore...
Ispričavm se!

Vrlo mi je lako napisati pismo optužbe i pesimizma. Teško mi se radobavti što imam domovinu....

Netko realan bi mogao reći da to što se ne znam radovati...to je moj problem, to nije problem moje domovine. Točno, nažalost, potpuno točno....