Sve i ništa

Kao da je jučer bio onaj polumrak
gdje su gola i mirna tijela razvlačila
nedosanjane snove začete jednom
među kišnim kapima proljeća.

Kao da je jučer bila ona tišina
koju je polumrakom razvlačio plavičasti dim
one zajedničke cigarete poslije
u praskozorju jednog ljetnog dana.

Kao da su jučer bili oni mirisi
jedne kasne jeseni, vlažne boje na sivim pločnicima
i sjeta poljupcima utisnuta
na oronule zidove jednog starog haustora.

Kao da je jučer bio onaj smijeh
kojim smo tupili oštre zube zime,
odmicali vrijeme i svijet oko nas
pretvarajući trenutak u zvukove blještavu svjetlost sreće.

Kao da je bilo jučer, sve to
i proljeće i miris zemlje, ljeto i svježina mora,
jesen i kišni zrak, zima i ples vatre …
dva srca i jedna priča, utisnuta u vječnost beskraja.

Jebi se!
Da znaš, ti jedan...mučki provokator
;)

Molim lijepo, ja nisam mučki provokator.
Već muĆki provokator.
:)

Zakopala ja sve što je bilo tamo nekad, a, ti, MuĆki, s takvom lakoćom, s par redaka, izvučeš sve na površinu...

Čemu zakopavati nešto što je bilo lijepo?
Radi boli?

Eto, sve znaš...

Mislio sam i ja tako dugo vremena.
Dok nisam shvatio da tako gušim slobodu, da postajem rob i da tonem u mrak ...

Nitko ne može čovjeka osuditi koliko on sam sebe može osuditi i kazniti.

Zapravo sam blagoslovljena jer sam sve to proživjela, zbilja sretna i zahvalna...ali...onako ljudski, nekad i boli.

I hvala ti na provokaciji :)))
Eto, čudne li mene !

Naravno, bol je katkad potrebna zbog ravnoteže - moramo biti svjesni i suprotnosti od svega.

Nema na čemu :)
Izuzetno mi je drago da je muĆka provokacija uspjela :)

:))