SKY IS THE LIMIT - LE JOUR DE GLOIRE EST ARRIVE

Kada bi mogao živjeti ponovno,
Činio bi više grešaka nego što sam ih činio u ovom životu.
Opušteno ležeći na leđima, ne nastojeći biti savršen.
Bio bi sretan, puno sretniji nego u prvom pokušaju,
A samo poneke stvari doživio bi stvarno ozbiljno.
Nepospremljeni stan nikada ne bi bio problem.

Više bi riskirao.
Više putovao.
Zalaske sunca gledao bi češće,
Penjao bi se na planine i plivao u rijekama.
Težio bi posjetiti mjesta koja nikada prije nisam vidio.
Jeo bi puno sladoleda i puno manje graška.
Imao bi stvarne umjesto izmišljenih problema.

Težio bi potpunom iskorištavanju svakog trenutka svog života.
Kada bi mogao živjeti ponovno, ispunio bi život samo sretnim trenutcima.
Shvaćate li da je to ono što čini život?
Trenutci, samo trenutci. Zaplijenite trenutke.
Nikuda nisam išao bez vode, kišobrana i raznih zaštita.

Kada bi mogao živjeti ponovno, sa sobom ne bi nosio ništa.
Kada bi mogao živjeti ponovno...
Izuo bi se u proljeće i do kraja jeseni bi hodao bos.
Otkrivao bi skrivene staze, uživao na suncu,
I igrao se sa djecom kad god bi imao priliku...:)

Gabriel Garcia Marquez? Ajde ti nemoj cekat, nego daj sve to sad, sta's cekat slijedeci zivot?Mene veseli sto si objavio nesto lijepo, a ne samo kurabe i kite i iskoristavanje, jednom, mozda nesto napises svojim rijecima, pa da bude pravi blog :-)

Caffedolce, pišem ja puno pod imenom i prezimenom na FaceBooku
gdje imam 2000 prijatelja, ovdje mi se ne da među anonimcima..:)))

Koji je najjači signal kojim se možete poslužiti za privlačenje nečije pozornosti? Vaš je izraz lica svojevrsni signal od kojeg vam se lice ozari i koji poručuje druoj osobi da ste je izdvojili iz mnoštva, pa makar samo na jedan, poseban trenutatak...:))))

Povremeno sam odlazio u New York, provodeći sate u šetnji i promatranju tragedije prijelaza od usamljenosti do otupjelosti na licima svjetovnih ljudi. Kako su izgledali lišeni sreće, boreći se za puko preživljavanje u tim samotnim gudurama krutih shvaćanja!
Drugih sam dana tumarao veselijim okruženjima Washington Squara, gotovo u zanosu promatrajući majke s bebama, nasmijanu djecu kako se igraju na travnjacima, mlade ljude kako pjevaju i sviraju gitare pored fontana, njihanje stabala, vodoskoke kako slikovito pršte na sunčevu svjetlu. Sve se činilo ujedinjeno u jednoj simfoniji, mnogo života u jedan život, bezbrojni valići smijeha u jedan ocean radosti...(J.D.Walters)

New York, New York

Šečući na posao jednog dana, očaran kao i uvijek ljudima na ulicama New Yorka, bio sam pogođen time kako je malo ljudi izgledalo sretno ili opušteno. Gotovo svatko je izgledao kao da nosi teret koji se prenosio njihovim izrazom lica, korakom, govorom njihova tijela: iscrpljene od brige starice koje su bile pogrbljene zbog gubitka i usamljenosti; sredovječni muškarci mrkih, uzdržanih lica koj su se uputili na posao, noseći kutije s ručkom ili aktovke; melankolični, drski tinejđeri, besciljni u ljetno jutro: iscrpljene, tjeskobne majke koje su nosile svoju djecu u vrtiće - čak i njihova mlada djeca već su nosila znakove gubitka ili tragedija koje su im njihovi životi dodijelili. Povremen blistav ili zadovoljan prolaznik bio je gotovo uznemirujuća iznimka. Pitao sam se što je izražavalo moje vlastito lice..

nasip,nasip...
prošetaš savskim nasipom i vidiš mene sa mojim pesicama...trčkaramo,valjamo se,zaigrane,blatne do guzice i baš nas nije briga što nas drugi čudno gledaju...i kakve im se čudne misli motaju po glavi...možda misle da mi nisu sve kockice na broju,a ja se samo zabavljam,sretna što vidim da su i moje pesice sretne...a blato...to se doma lako opere...

aaa,lep je taj new york
i lepi ti ljudi.....