Laprdarij

Čitam jednu knjigu, od onih u kojima je sve poznato, ali sistematizirano.

U toj knjizi kaže kako ljudi bježe od vlastite slobode. Jer sloboda je - zastrašujuća. Lakše je zatvoriti se u kavezić i biti na sigurnom. I po mogućnosti govoriti kako su svi izvan kavezića bez veze, ili su opasni, ili su ludi, glupi, bla.. Naravno da jesu, kad nemaju pojma kako je u tom kaveziću iz kojeg se viri, ili se čak ni ne viri, nego se nagađa.

Isto kaže kako ljudi odrastanjem stvaraju kao neke životne mape. Pa se rukovode tim mapama. Tamo gdje su ucrtali rijeku, ne prelaze ako nema mosta. Brdo može biti nepremostivo. Ceste vode određenim rutama. Postoje prijateljske i neprijateljske zone. Kaže i da mnogi u jednom času zalede te svoje mape i ne pada im na pamet mijenjati ih. Veliki su otpori pri promjeni vlastitih mapa.

A zapravo - mape bi stalno trebalo revidirati, jer sviejt oko nas se mijenja. Mi se mijenjamo. Jučer su vrijedile neke ceste, danas su se otvorile nove. Nek su se mostovi porušili, ali su neki novi izgrađeni. A možda je i rijeka presušila.

Mape su naše viđenje stvarnosti. One nisu stvarnost, one su naše viđenje. Mape su kreirane u našoj glavi. Na temelju iskustva, dozvola, zabrana, promišljanja, osjećaja, tuđih priča.. Što znači da mape kasne za stvarnošću jer su nastale na temelju nečaga iz prošlosti. Još jedanput - mape nisu stvarnost. Za vidjeti stvarnost treba zakoračiti i nepoznatim putevima, i ići izvan granica mape. Jer se stavrnost mijenja svakim trenutkom. Mi se mijenjamo svakim trenutkom.

Nakon što se mapa zaledi, a zaledi se prije ili kasnije, ili barem okošta, ostajemo zarobljeni u tom vremenu.. gubimo vezu s okolinom i stvarnošću. I tu prestajemo s razvojem.

-----

Ono o čemu zapravo htjedoh je to što sam također pročitala u toj knjizi - a to je da bi se svatko od nas trebao podvrgnuti psihoterapiji, da riješi odnose s roditeljima. Da se riješi mapa koje su nam roditelji kreirali jer eto sami nismo dovoljno hrabri da iskoračimo.

Pak si ja mislim - kak može biti da baš svakomu treba psihoterapija? Onda nije problem u - svakomu - nego je negdje sistemski problem. Gdje je zapravo problem? Pa nije moguće da baš nijedni roditelji ne valjaju.

Razmišljam o unatrag 100 godina, kad su moje bake i djedovi bili djeca. Mamama i tatama se je govorilo vi. Nije padalo na pamet djeci da protuslove, kenjkaju, pa bi, pa ne bi.. Bilo je puno djece, djeca su se međusobno pazila i odgajala, mame su bile preopterećene poslom ili na polju, ili su radile za nekog, nije se cincalo oko djeca kao danas. Traume? Kakve traume! Trebalo je preživjeti, nije se stiglo misliti jesu li mamica bili dobri ili manje dobri, i kakve su traume ostavile djeci.

I onda uvidim kako je danas sve iskrivljeno. Uloga majke je postavljena tako da je majka izvor svih nevolja (to vrijedi i za oca u nekoj, ali manjoj mjeri). Djeca su dobila prava za koja jednostavno nisu dovoljno spremna i zrela. Autoriteti postoje i u životinjskom svijetu, bome mladi jelen ne bu seksal dok stari jelen toliko ne oslabi da ga mladi može istisnuti.

A ljudski mladi jeleni bi svi odmah seksali (ovo je metafora), i smatraju da imaju neprikosnoveno pravo na to. To po meni nije u redu. Doslovno - to nije red. Današnja mladež sve želi imati odmah. Maknuta im je struktura koja je nužna za crtanje korisnih mapa.. Pa se pogube, zalutaju, izgube smisao.. I ne treba ljudima na psihoterapiji popravljati roditeljske mape, nego im treba nacrtati novu mapu. Jer su izgubljeni. To je nekakvo moderno doba, valjda.. Super je doba, a većina luta u magli ne nalazeći put, tražeći smisao..

Previše smo se udaljili od prirode. Izgubili smo vezu s ljudima.. zdravu vezu. Zajednice su razorene, slavi se individualnost. A većina usamljena..

Želim reći, nedostatak strukture (mape) ne znači slobodu. Sloboda je - stvoriti održivu strukturu, mapu, revidirati je stalno, odbacivati stare obrasce, preuzeti odgovornost za crtanje vlastite mape koja u sebi nema prepreke tipa roditelje, raznih neprijatelja..

----

E, da, još mi je zanimljiva i razlika između neprijatelja i protivnika. Mi ovdje na blogu nismo neprijatelji. Ali možemo biti protivnici u ovdašnjoj igri.

Joj, coco, al napiše dugačku kobasicu, :-)

Trudila sam se skratiti kobasu. Ali kobasa ko kobasa, kad krene...

Heklam i razmišljam. Nisam heklala valjda 30 godina. I više. Sad mi je opet došlo. Zahvaljujući kolegici s posla koja me je poticala, poklonila mi vunu, i pokazivala svoje radove

I, jel ti ide heklanje, ili si zaboravila kako to ide.

Ide mi dobro, skinula sam neke nove mustre s interneta, predobre su.. ček, možda sliknem sad ovo što heklam..

To, stavi sliku.

Konac je mjestimično zadebljan.

To će ispasti neka vesta?

Ups, zaheklala sam se..

Sad radim probnu mustru da prebrojim očice i izmjerim za dalje

Danas sam gledala izvrsnu emisiju na Nat. Geog. o vremenu. Fora :) Kako vrijeme u visini gdje je manja gravitacija ide brže. Na obali mora vrijeme ide najsporije na Zemlji. Možda zato ljudi vole ljetovati na moru.

E, da vrijeme, neupitno prolazi!

Trebala si vidjeti neki dan, raky stavio heklane nakurnjake u bijeloj, plavoj, crvenoj, smeđoj, žutoj boji.

meni ovo vuče na neki dobar prekrivač :=)

Hej, Seko :) Ma da, može biti i prekrivač, a valjda će i to biti jednog dana..

ono nešto kao mala dekica za umotati umorne noge,
kad sam vidjela odmah me na to asociralo :)

Tko hekla - zlo ne misli! :-)

Šta nije Erich Fromm imao neku knjigu "Bijeg od slobode",
veliki danski filizif Soren Kjerkegor je pisao da kada se ne
suočavama s izazovima u životu, da podliježemo neurotičnoj tjeskobi,
a kada se suočimo sa izazovima i iziđemo iz "zone komfora", onda
je to normalna tjeskoba koja prati ulazak u nešto novo u životu, i to
je taj strah od slobode..:)))

nisam plela sigurnih dvadeset pet godina...i nedavno, pocmem...
potaknula si me da objavim post, na tu temu...
tvoja tema posta je zanimljiva...mada, ja se necu osvrnut na nju...
potrajalo bi...
uglavnom, svoju slobodu uzivam, najbolje sta znam :)))