posve osobno

Korak po korak, polako. Spotičući se o životne činjenice,ali ipak nastavljajući uspravno. Ponekad plaho, kao povjetarac, ponekad hrabro, odlučno i neustrašivo poput Sunca, pržeći uspjehom oko sebe. Kako god, nastavlja svoj put bez pitanja, bez pogovora. Pognute glave sad lebdi u zvuku tog povjetarca jer osjeća da je čežnja sve jača, svjetlo mu obuzima srce. Sve što je prošao, od samog korijena, preko mladih izdanaka punih mladosti, do, sada sve gušćih, grana čini mu se kao san. Osjeća da tajna više nema, i sve bi najradije rekao, viknuo, neka se sve zna! Ali tada, list pada, lebdeći zrakom, parajući ledeni zrak... On ga gleda kako pada... Suze mu naviru na oči, u trenutku Ga spazi pred sobom... List pada na tlo, i on nestaje. U Vječnost.