Muškarci i žene...i nešto između

Druge žene kad ih uhvati luna, podvlače crtu i planiraju kaj dalje.
A ja na početku nove godine razmišljam o budaletinama koje su mi ušle u život, neke ostale planirano ili neplanirano.
Bilo je tu svega.
I ljubavi i sranja. Ili ljubavi koje su bile samo potencijal, a ja ga nisam znala iskoristiti ili jesam, ali s krivim ljudima ili u krivo vrijeme, a sranja su uvijek bila sranja, za začepljenim nosom ili plitkim disanjem.

Jedno vrijeme nije ih bilo. Nije bilo ni mene, ni ljubavi ni sranja, obećanja, planova od sutra, ponedjeljka, od idućeg prvog.
Samo začahureno vrijeme koje sam pustila da prolazi.

Do Maria.
I iskre.

Na sve me je posjetio. I na ono kaj sam mislila da sam zaboravila kad me dopratio da ulaza - bilo je hladno, jedan od onih dana sličan današnjem, raskopčao je svoj kaput, povukao me k sebi i samo stisnuo uz sebe. Ništa više od toga, a tako puno mi je dao.

Uz njega sam počela opet planirati...


***

Meni se striček Mario baš sviđa. Smiješan je. Tak je velik, a ne zna reći r.
Mama mi je pričala o njemu. Ima isto jednu takvu curicu. Kao ja. Ali ne živi s njim. S mamom je. Budem je upoznala. Zove se Anja. Skoro ko ja.
Joj, jedva čekam sutra. Idem spavati. Pa će brže doći sutra. Kad se probudim, mama je rekla da ćemo ići do tete Renate.
Sad i ja imam Kitty. Samo je moja ljepša. I veća. Pokazat ću je Lari. I reći ću da mi je to kupio striček Mario.
Ma, ne vjerujem više u Djeda Mraza. Nisam mala. I znam reći r. Baš je smiješan.

I mama se je smijala. Samo je Matko bio ozbiljan.


***

Nemam pojma kaj je staroj trebalo da tog lika dofura doma. Umjesto da poslije klope zabrijem s ekipom, morao sam bedinati ono malo drečavo čudo od sister dok su stara i taj njen bili na na kavi i muvali se gradom.
Znam da će mi tjedan dana dosađivati s tom, kak se zove, Kitty. Kinesko sranje. Ili neko slično.
A i stara, kaj ga je baš trebala na Badnjak pozvati? Kaj bi falilo da smo ostali solo, k'o svake godine otkad je stari odjebal sve nas troje i odmaglil u nepoznato.
Ne pušim ja te njegove pizdarije i lajt fore. Ko da ne znam kaj 'oće. Stara je glupa ak' ne kuži.
Ak misli da bu mi se u dupe uvukel s godišnjom kartom za Medvešćak i da bum mu držal štangu kad je stara u pitanju, zajebo se.
Probat ću utopit kartu. Mog'o bi kupiti novi mob.
Jebote, ak' je htel ispast frajer, kaj mi ni nabavil za Sljeme, za VIP salon.


***

Cijeli mjesec tražio sam poklon za Karlu. Ime je grubo je, a ona nije.
Ali je rastavljena.
Bježao sam od takvih žena.
Jebi ga, ne znam na priče o bivšim muževima kretenima ništa pametno reći, ili barem ono što se mene očekuje.
Ziher i moja o meni na isti način brusi jezik.

Ako mi je, ne samo za oko, koja zapela, reagirao sam baš kako je od mene očekivala - jer nisam, kao, gad, jer nisam kao ti, imenovani, njihovi bivši, pa sam klimao glavom, uzdahnuo u pauzi potvrđujući da kužim o čemu priča, a kurac moj sam znao i istovremeno sam vrtio film s kadrovima koje sam na svu sreću samo ja vidio.
Ako mi se potrefilo, zajedno smo i odigrali svoje uloge. Najčešće kod mene.

S Karlom, sve je drugačije. I moram priznati, neplanirano.
Nakon 5 godina iskričarenja, obrisao sam profil. I ona.


Znao sam da ima klince. Sina i kćer.
Znao sam i da je drugačija od onih s kojima sam svašta i ništa dijelio. Sat-dva, vikend, koji mjesec, neobavezan seks po mojim pravilima, a uspješno sam im uz njega i njih uvalio. Uvjeravanje bez nagovaranja išlo mi je od ruke. Da kažem od kurca? Pojebem, zaboravim i idem dalje. Bez puno priča.

A s Klarom sam pričao. Da, s njom sam pričao. I pričam.
O svom burazu koji je poginuo na Maslenici, a imao je nepunih 20. O starcima koje ni dan-danas njegova smrt manje ne reže.
Poslu.
I Anji. Upoznat ću njenu malu s mojoj, vršnjakinje su.

Sjećam se, jednom mi je Klara pričala o glazbenoj kutiji koju je dobila na poklon. Odavno je prestala svirati.
Nadam se da joj se sviđa ova koju sam joj poklonio....

omnibus u kojem se možemo voziti, buljiti kroz zamagljen prozor u nejasne likove (koje ne moramo ni vidjeti...).
refleksno iskočim na nekoj bezveznoj stanici, samo zato jer je bus stao.. štaš, glupson, refleks..

Nadam se da je istina, ...ustvari, želim ti , Meji :-))

Reminiscencija je samo jedan kišni, hladni, zimski dan. Aproksimativno. ( dvije strane riječi koje obožavam )

Hush, samo pazi da te ne copi kontrola ako se svercas :))

Dovla, nečija je, moja ne ;)
Ima priča na iskri koje su vjerojatno slične ovoj ili prethodnoj...

Medo, ovdje zimski, sunčan...zg na +10 :)

Možda upravo sad neka Klara tipka s nekim Mariom iako se drugačije zovu
:)

Početak godine za nove početke, zakaj ne?

kontroloru kažem da sam crnac-migrant.. neprimjetan, zapravo me kontrolori ne dotikavleju, opasan je onaj mutni odraz, možda čak neka poznata silueta, možda čak razlog za silazak (koji ne želim priznati kao razlog.. pa radije glumim izgubljenog migranta..).
kontrolor je nevažan, važni su likovi iz priče, kako god ih nazvali..
.. i kao da su uvijek jednu stanicu dalje, ili je to samo 'nada'..
uh, puca me proljeće? postajem žena? :))

i (smotanko).. tebi još nisam dao kiss, pa happy new year, štogod.. cmoxa .. kao izgovor je bilo što dobro :-P

problem s maglovitim prozorima.. lik jednostavno nestane, ispari ili ga kondenzirane kapi isperu. Ponekad čak i sam uništim lik crtajući smajli fejs, on+ona+ono kao točkić-točkice... i crtice. Prekrasni slikopisi ravni pikasovim.
ugl, nestane to, nešto i dalje je nevažna stanica, kao imena, lokacije.. sve je to beznačajno sitno, kao par kapi naspram noinog potopa i tragovi koji ostaju.
pa opet, tih par kaplji je onaj slap, svaka se broji.... i slap zapravo ne postoji bez te beskonačno male sitnice. Život.

Bravo. Zanimljivo ispiričana priča, iz raznih perspektiva. Na kraju čitanja u glavi mi se zadržala jedna misao.
5 godina iskričarenja?! To mi se čini strašnije od 5 godina apstinencije :-)

Svaka priča ima barem dvije strane, puno njih i više
A 5 godina? Javi se za 5, ako prije ne upoznaš nekog Maria i ne obrišeš profil ;)