Moja riječ nema smisla...

...cijeli dan mi se u glavi vrti jedna jedina misao, sa različitim varijacijama.../da, znam da sam rekla da si dozvoljavam jedan blog dnevno, i dva škica na iskricu,ali ono na poslu se ne računa, zvučim k'o pravi narkić, ali ok../pa sam to odlučila s vama podijeliti...
...ovako nekako-cijeli život nešto čekamo...bolja vremena, više ljubavi, gospodina/gospođicu "pravog/pravu", kvalitetniju zabavu, da odrastemo, da se osamostalimo, da nas popuste kompleksi iz puberteta, promjene na bolje, više plaćen posao, kupnju stana, otplatu kredita, da smršavimo, da ozdravimo itd...ja sam već umorna od toga...jer shvaćam da uopće ne živim u sadašnjosti, lijepe sitnice prolaze pored mene, nisam ih u potpunosti svjesna..živim da bi čekala...čekanje mi je život...život mi prolazi u čekanju, kako god..smisao je isti...i lagano mi postaje dosta toga...želim preodgojiti mozak-i mali i veliki-želim živjeti za sada, za baš ovaj trenutak, koliko god nesretan i prazan bio, koliko god u njemu bilo tuge ili besparice ili tužnih ljubavi ili svađa ili nesporazuma, želim živjeti za sada...nadati se boljem i razmišljati o budućnosti-DA, ali živjeti u njoj-NE!
zato, napokon shvaćam, a koliko će mi to uspjeti-ne znam, treba živjeti trenutak, a ne čekati, i ovako i onako Godot će sam doći ako napokon odluči!

spontanost, o yes...
sada bi spontano svašta učinio, i jesam puno puta, ali nauči te život da nije zlato sve što sja i zato mudro čekam jer više nisam onaj bahati klinac koji juri za zecom.. hm, sada sam stari mudrac koji sjedi mirno i peca sa velikom udicom, da male ribice ne mogu zagristi...

to sam čekala!!! ne mogu vjerovati, smajl je tu, na mjestu...ja sam još uvijek ona klinceza koja juri za zečevima po šumama i gorama i moram naći nekoga tko će me podučiti strpljenju....ili sačekati da izbace lijek koji se pije 3x dnevno pa postaneš strpljiv...

atlantida-hvala, od srca ;)

ma i ja jurim za zečevima ko lud, plašim ih da mogu trčati za njima, jer ne želim zeca... volim ga samo izbezumiti i zabaviti se s njim...
ali za pravu ribu, hm....
to bi bio pothvat pravi...
čekao bi ju i gledao kroz vodu, ne bih ju niti malo pokušao prevariti, stvorio bi povjerenje, ona bi znala da će joj biti dobro tamo gdje ide...
otišla bi i ne bi žalila, onako sa limunom i maslinovim uljem sa gradela, jooooj miline... njam.... :)))))

a da je zečica u pitanju? ;)))

pa o zečici je i riječ.. :))

aha, a jesam i ja blesava, pa naravno ;) za pravu ribu-svaka čast, ja ni tada nemam strpljenja...ma strašno ;)

samo se čvrsto drži za mene, vodim te u riboloooov.... :)))

može, skupljam grančice već, za gradele ;)