Umorni Bukovsky

Običan topli ljetnji dan, obična apoteka i obični moj popis terapije. Ne mogu pisati o gorskoj službi spašavanja ili o graničboj patroli na moru kad nemam pojma. Pišem o onom šro je meni blisko. Ako živim običan život, imam i obične priče, ako živim život pacijenta i priče su pacijentske, a ne doktorske..

*
.
Izlazio sam iz trgovine na našem glavnom trgu kad sam primijetio svoju bivšu doktoricu. Prepoznao bih je prije, ali je opet promijenila auto, bolji,veći , novi i skuplji. Ostala je plavuša, je povećala i dekolte a vrijeme sise i to umjereno izazovno...rekao bih na tu daljinu )
Prošli smo puno toga zajedno.
Od vježbe akumpukture do njene prve specijalizacije.
Zadnjih godina joj se događalo svašta . Umro joj je muž, umro Ernest- pas, kćerka se udala, završila dvije specijalizacije i u jednoj postiže zavidne rezultate. Honorarno radi u još dva grada i uvijek joj je ordinacija puna
Podigoh ruku i znak pozdrava i pođoh prema njoj da se pozdravim a ona dovikne:

-" Žurim, vidimo se!"

( prmijenilo se i to da je postala vrlo slobodna udovica, birano društvo i birani izlasci, ali, nisam je vidio više godina i meni je bilo normalno pozdraviti se )
Ušla je u auto, prošla dva metra kraj mene, bez pogleda, bez osvrta, bez trube bez mah, mah..To je bila potvrda ignoriranja..Ja sam, tobož, obišao svoj auto i sjeo na mjesto vozača. Da je netko pratio zbivanje , ne bi primijetio da me je izbjegla. Znala je to ona, i što je najgore i teže , znao sam ja. Nisam imao pojma što se moglo desiti osim njene društvene pozicije i ovog mog nerazunljivog govora gdje je trebalo koncentracije i dobrog sluha da se razumijemo bez naprezanja. Nije joj se dalo.
Sjedio sam u autu i pokušao biti objektivan, ali prvo što mi je palo na pamet bilo je:
" Doći će ona meni !"
Tada prorade godine i iskustvo:
Zašto, medo, tako? Kakav revanš, kakvo vraćanje loptice, kakva ravnoteža?! Nije ona meni ništa dužna i može se slobodno ponašati kako joj odgovora pozicija i status. Imam dovoljno godina da ne moram nikog čekati i dočekivati.
I smirio sam se
Mogao bih reći da mi je bilo više žao nego krivo, bio sam više tužan nego ljut....

*

Sredinom prosinca prošle godine, usred hladne noći ( sve su noći bile hladne ), oko dva/tri sata, vraćao sam se s hotelske svadbe i na zaustavnoj cesti sam , najprije primijetio auto, a onda ososbu koja mi je mahala, Stao sam više iz navike ( jedan predavač iz pružanja obvezatne prve pomoći nam je rekao da nikad ne stajemo i ne vrijedi vam govoriti da sam to ja rekao, ja sam vojni lječnik i meni će se vjerovati ) . Prepoznao sam moju doktoricu.
"Oh, hvala bogu da si ti!"
"Zašto, hvala bogu, i zašto ja?
Nije osjetila ubod.
"Danas mi drugi put odlazi guma. Ili ćeš mi dati svoju, ili ili ćemo pozvati pomoć ( mob mi je prazan ), ali ćeš mi, svakako, praviti driuštvo.."
"Prehladno je da ti pomažem, kasna je noć da sjedim i čekam! Lijepo ti sjedi sa mnom u auto, ostavi trokut i vozim te do prvog izlaza."
"A ne! Ne ostavljam ja svoj auto bez nadzora."
"Onda ćeš sama pričekati pomoć. Vidiš da s kanilom nisam osposobljen za ovakvo vrijeme."
"Ja sam mislila....
"Ideš sa mnom , ili ostaješ?"
" Ostajem. Odi na prvu naplatu neka pozovu bilo kakvu pomoć."

Bacio sam se u brzinu, na naplati se nisam sjeto što sam trebao, kod kuće sam priložio peć, skuhao čaj i onda se sjetio i Hak-a, i naplate, susjeda s vučnom ali je već prošlo dosta vremena da bi još bila na cesti. Vjerojatno je netko stao i pomogao.

Epilog:

Prošle subote mi se javio njen kolega , moj školski s porukom: "Ćujem da si moju kolegicu ostavio u govnima".

"Ne sjećam se. Koga? Gdje. Kada? Ja? Komu ja mogu pomoći? Mora da si me s nekim zamijenio."

Lopticu je vratio moj pokvareni anđeo.

I KAJ SAD???BUŠ POFUKAJ DOKTOJICU IJI NE'''??? ak neće tebe BUM JA TO NAPJAVIJ!

jel to ono - pamti pa vrati?
ili - pazi kaj radiš, mogla bi puknuti guma, a vani zima i kmica?

:)

i nije anđeo na mreži nego vragec s asom :P

KJELE, ja silazim s drušzvene ljestvice. Nemam govora, onda se samo nerviram kad ima nešto za reći a nitko ne želi slušati. Ne mogu u društvu komunicirati s papirićima...
Koja sada doktorica? Zaboravio sam.

Ta dočekuša je gubitak vremena a nema nikakvog dobitka. To je bilo nešto kad sam imao 20 godina. Sada je pomalo smješno....vraćati nešto zbog nepozdrava. I ja si uzimam u obzir pozdraviti koga hoću.

da nema, pomogao bi joj
a kak nisi, ima

mislim, realno nema, ali to su te sitne naše "pakosti" koje isplivaju na površinu samo iz njima znanih razloga

Meija, mislim da nije slučajnost da smo se tako sreli. Netko, Tamo Gore je iskoristio mene da pošalje opomenu....ili upozorenje, ili oprez....Bio sam semafor na kojem je svijetlilo , za nju , crveno....

Nije moje da provjeravam da li je vidjela da je crveno. ( tupko bi pitao; jesam li ja loš čovjek? a ja sam tu bio samo oruđe )

ako je skužila...

prečesto se dogodi da ne primijetimo puno toga, a svijetli crveno kao na semaforu
možda tek kad nam se vrati, vrati se i opomena koja je prošla mimo nas, ali vrijeme je već odradilo svoje

Iskreno, dok sam šutke prolazio kroz naplatu, ipak sam nešto osjećao...nisam čuo zvonce u dežurnoj prostoriji....

:)

Obični i stariji ljudi misle da je razumijevanje mog govora neka viša i drugačija sposobnost a samo se radi o dobrom sluhu i malo pozornosti. Kako to nekom objasniti kad ne želi niti početi razgovor sa mnom. Zbog toga mi je zima simpatična; ne smijem van na hladnoću a u kući me svi razumiju....( kao opravdanje za doktoricu )