Laprdarij

Popularni sportovi u Hrvata :)

Što je bilo zanimljivo ovaj tjedan? Pa.. prikopčalo me na nekakav aparatić koji mjeri neke parametre, puls i još nekaj, pa mi izmjerilo u kakvoj sam formi, i koliko sam potrošila kalorija žešće hodajući 3,5 km. Poražavajuće! Potrošila sam 220 kcal, čini mi se. A to je valjda jedna banana. A potrošila sam tako malo jer sam zapravo u dobroj formi. Oni koji nisu potroše više. Veli naš trener, oni koji brzo zakuhaju, ti više potroše.

Za svoje godine sam u izvrsnoj formi. Po kriterijima - moderate kretanje. To znači da nemam neku sportsku kativnost svaki dan, nego recimo dvaput tjedno.

Nekoliko mi je tema palo na pamet ovaj tjedan, više njih na temu politike. Da sam sjela za blog bilo bi tekstaaa.. Ovak su mi te teme prošle. Danas sam razmišljala o demokraciji. Point demokracije nije u vlasti, i dolasku na vlast, nego u gubitku vlasti. Upravo taj moment da ne budeš navijeke na vlasti ako budeš brljao, to je pokretač. A to sam zaključila Bandićevim potezima zadnjih dana. Odjedanput se je sjetio sljemenske žičare, pa se spominju biciklističke staze po Zagrebu, pa se nešto događa oko otpada.. Bilo je i vrijeme, iako je malko kasno. Vidio Banditos da mu Slokovićka i Prodanović otkazali, pa se uplašio.

A joj, bila sam na ostavinskoj raspravi! I ono kaj mi nikak nije jasno: javni bilježnik traži nagradu za taj postupak prema vrijednosti nekretnina i pokretnina u postupku. Pak si mislim, na temelju čega? Ima li on više posla ako napiše rješenje za skuplju nekretninu? Lopovi! To se budem žalila! Cijena - sitnica, 3300 kn. I sad ti naslijedi nekretninu!

A najbolji mi je naziv - nagrada. A baba bila neljubazna da sam se morala dobro skuliravati da joj ne prigovorim. Ali budem kad sve bude gotovo.

Pričam s kolegicama i divim im se na agilnosti. Recimo, jedna treba dići nalaz u domu zdravlja, i naravno - nalaz se podiže između 12 i 13h. U vrijeme kad nemreš nikak doći ako pošteno radiš svoj posao, i još imaš stranca za šefa. I moja kolegica napisala dopis domu zdravlja i bome joj odgovorili da će to promijeniti i da se nalaz može podići i poslije podne oko 18h. Bravo!

Druga želi neku aplikaciju za ajfon, ali je nema, ima za androide, i piše ona direktno u bazu - kadm ože očekivati takvu aplikaciju za svoj mob? I dobije ljubazni odgovor da će ju obavijsetiti, i da rade na tomu. Bravo!

Treća se žali na cijenu odvoza smeća.. i tak..

A ja sam od onih koji vole rješavati probleme. Pa onda rješavam i ono što možda i ne treba. A moj bivši glavu u pijesak. A rješenje je negdje između, pa se sad korigiram i štopam kad mi dođe rješavanje nekog problema.

Kompulzivna rješavačica.

Mene recimo zanima - što ljudi primjećuju oko sebe? Koliko su - sadašnjem trenutku?

U zadnje vrijeme radim na stroju drugog proizvođača. I patim jer mi je nevjerojatno da se toliko mogu razlikovati softwarei u prostupu. Software prvog proizvođača s kojim najviše radim je jednostavan, elegantan, razumljiv, logičan, dozvoljava pogreške. A ovog drugog - prekompliciran, milijun nepotrebnih parametara, 6 aplikacija zasebnim moram otvoriti, a u prvom je samo jedna, pa na jendoj aplikaciji moram otvoriti najmanje 4 prozora da mogu pohvatati o čemu se raid, a u prvoj mi sve na jednom prozoru. Nightmare. PA recimo želim snimiti svoj projekt na kojem radim nekoliko sati, i ne mogu naći kako se snima. Prestrašno! Čitam manual, nejasno. Pitam kolegicu koja je radila na njemu, nije sigurna. _I onda smo se obje sjele za komp i drlj brlj dok nismo skužile. No, nije robustno, nego je ranjivo, a ne dozvoljava pogreške. Užas!

Primjer lošeg softwarea. Nisma bila svjesna koliko software može biti loš do ovog.

U dobrom se softwareu jedan parametar mijenja na samo jednom mjestu. U lošem, na više mjesta. Recimo, trajanje analize.

Prvi nema nikakvog kiča, samo ono nužno. A drugi je prepun nekakvih slikica, animacija, sto parametara se prati on line, kad gledam taj ekran osjećam se strašno važnom, i netko sa strane bi mislio da vozim avion. Doduše, i je stvar komplicirana, ali ne baš tak. Očito je taj sofware dizajnirao netko tko voli lampice, gumbiće, ekraniće, animacije.. Uh! Zgodno je to za zabavu, ali za ozbiljan rad je muka živa.

U prvom softwareu se zna što je bitno. I to se vidi. A u drugom od svih podataka kojima sam bombardirana moram jako paziti da mi bitno ne promakne. Srećom znam što radim pa znam što je bitno, ali neki početnik se cvjerojatno smota i pojma nema otkud krenuti.

I - naravno - ponukana svojim kolegicama, pisat ću firmi koja je napravila taj software prvo s pitanjima, a onda s prijdelozima kako to riješiti da bude više user frendli, a manje atraktivno.

To je recimo kao da voziš auto, a na displeju vidiš tlak smjese u cilindrima, temperaturu u svakom cilindru, pa temperaturu benzina u rezervoaru, tlak zraka u svakoj gumi, brzinu vjetra,.. i onda ostaneš bez benzina jer je pokazatelj za benzin negdje u kutu.

Zapravo mi nije jasno kako se takav software uopće razvije? Kako korisnici pristaju na takvu tlaku?

Da pohvalim Citroen, nemaju niti jedan suvišni podatak na displeju. Sve je onak, taman.

Zanimljivo je to... Recimo kad ja razvijem neku aplikacijicu, onda ju dam kolegama da ju koriste i da mi daju feedback, što im je ok, što je komplicirano, nejasno.. I zanimljivo mi je kako se tko nosi s tim. Netko odmah zna što mu treba, što je dobro a što bi moglo bolje, ili je suvišno, a netko radi s tim što ima i niti se ne zamisli. Može, dobro, ne može, opet dobro. Zato su ljudi koji se zamisle nad aplikacijom zlata vrijedni. Općenito ljudi koji se zamisle :)

Možda je to posljedica socijalizma, no Hrvati se baš i ne zamisle ima li nešto smisla. Ili je stvar obrazovanja. Katoličkog odgoja?

Kvalitetan feedback zlata vrijedi.

Općenito je velika kvaliteta ako netko zna komplicirane stvari prikazati na što jednostavniji i što razumljiviji način. To mogu samo veliki ljudi malog ega.

Mali ljudi velikog ega će ga zakomplicirati ne bi li tako dobili na važnosti.

Da se vratim na temu zapisa, zanimljivo je da je količina forme u toj mojoj hodačkoj grupi proporcionalna godinama. Mi stariji smo u puno boljoj formi nego oni mlađi. Je li to dođe s godinama pa više pazimo? Doduše, ja sam i kao mlada bila u formi, dapače..

Da, i čula sam jednu zanimljivost od osobe koja je bila na Kubi. Kubanci su jedni od najzdravijih naroda. Zašto? Ta osoba mi je rekla zanimljovist - da Kubanci ne jedu slatko, nemaju pojam kolača, slastičarni, čokolade nema za kupiti.. I da im je hrana kvalitetna i jeftina. Eto.

To me je pak sjetilo na jendu moju dragu frendicu koja je znala reći - ja ne čitam knjige, samo se družim s ljudima. Ljudi su puno zanimljiviji od najbolje knjige :)

I onda, kako to biva u mojoj glavi, pomislim - čitati ljude, to je vrijednost :) Zato je ovaj blog dobar i zanimljiv.

Po čitanjem ljudi ne mislim ulaziti u njihove skrivene namjere, tajne, bla.. nego slušati ih što (nam) imaju za reći..

Hehe, kad čitamo roman, ne zamislimo se na tim - zašto je pisac uopće napisao taj roman, koja je njegova skrivena namjera?

I da, još mi je palo na pamet - nije bez vraga ljude raditi bolesnima. Onda ih možeš liječiti, prodati im sto fora. Jednom rječju - profitabilni su. Ono što me je smrznulo na temelju nekih spoznaja je - ljude učiniti neplodnima. U tom smjeru svijet ide. E, to je tek biznis! Prestrašno. A otkud mi ta ideja? To se već događa. Monsanto. Oni su već povrće i voće učinili neplodnim. Zato da kupujemo njihovo sjeme svake godine.

Promatrajte i osluškujte. Pa razmislite. Samo to.

Čitati ljude, to je vrijednost :))

Purp :)