posve osobno

Udarao je svakodnevno, čekao plimu i jači vjetar, ne bi li dokučio stijenu koja je obično bila daleko od vode. Rijetki su bili ti trenutci sreće kad bi obgrlio baš nju, ali bijahu sretni. No koliko god se trudio da obgrli stijenu sve jače i da se što duže zadrži u njenoj blizini, sljedeći val bi ga stizao i vukao natrag. Teško je bilo čekati novu plimu, i moliti "sljedećeg" da ga pusti kod stijene, a da se on vrati bez njega. Bijaše tamo dovoljno prostora da cijeli stane, ali... "sljedeći" nije dao, svaki put kad bi se sreli, on ga je bez dvoumljenja vraćao i vraćao...
Nezadovoljan odlukom svog "kolege" vala, morao se povinovati njegovoj odluci, jer život van mora bi trajao do prvih jačih Sunčevih zraka...
Utjehu je našao u isto tako dragoj stijeni, koja ne bijaše čvrsto prikovana za tlo, tako da se čas nalazila blizu, čas dalje, u zavisnosti od ljudskog faktora. Ova stijena bijaše visoka i strma i koliko god se i ona i val trudili da što duže ostanu u zagrljaju, nije im to polazilo za rukom. Molila je Boga da naiđe jači vjetar, ne bi li se pod udarom valova naborala i dozvolila "svom" valu da se što duže zadrži u njoj. Željela je da zadrži bar jedan dio njega, i željela ga je cijelog za sebe, nije voljela kad je udarao o druge stijene...
Na jednom mjestu bijaše šupljina, i on znajući za prohtjeve svoje "stijene" ispunjavao je, i davao joj sebe nesebično, iako ga je poslije toga svakim putem bilo sve manje, postajao je sve slabiji, i teško je udarao o druge stijene. Ubio je volju za snažnim udarima, snagu je čuvao za "svoju" stijenu. Ipak, nije mu polazilo za rukom da ostvari svoj cilj. Možda bi mu i lakše bilo kad bi se njegova "stijena" postavila sa druge strane i dopustila njegovim mlazevima da prodru u nju. Čekao je, čekao, ali, bezuspješno. Stijena, koliko god joj prijalo prisustvo njenog omiljenog vala, nije mu dopuštala da joj zađe se druge strane, jer joj je sasvim lijepo bilo ovako, ali on je tražio više... Sve slabiji, jedva je uspijevao da se uzdigne iznad dosad mnogo slabijih i manjih valova. Svakim danom sve je manje uspijevao da snažno udari neku od stijena, a "svoju" je jedva dodirivao. Ona bijaše nekoliko metara dalje, dovoljno da on ovako oslabljen u svakom petom naletu uspije dodirnuti njene krajeve. Nemogućnost je povećavala želju, želja je rasla dok jednog dana, nije niz provaliju pala u duboki ocean. Više nije mogao dospjeti do svoje stijene... trebala mu je pomoć svog kolege, molio ga je da ga pogura da je još jednom dodirne...
Rijetki su bili ti trenutci. Sad je mogao dodirivati samo bliže stijene, koje su bile uglavnom šuplje. Kroz njih je uglavnom prolazio, vraćao se pognut i tužan. Nije bilo više onog vala koji je čekao plime i bure. Nije bilo onog snažnog vala od kog su podrhtavale stijene. Drhtale su sve osim jedne, ona koja ga je najviše gotovila... ali do nje se vise nije moglo.
Utočište je našao u nekoj špilji, daleko od jakih valova, više nije bio spreman za njihove igre po moru...

i tebi komad :)