Sve i ništa

Moje povećalo nije okruglo.
A stvarnost mi je sve manje gusta.
Prolazim kroz ljude kao kroz eter.
Lebdim. Ti, dušo?
Pronalazimo se; tu negdje su ti neki zakoni koji kažu da ćemo se zavući jedno drugome ispod vjeđa. A jednom kada budem(o) tamo … Oči boje mirisa nježne jutarnje proljetne kiše.
Zajedno s tobom, biti ću onaj koji gleda. Jednom, ne sada. Budni smo, ne od jučer. Od sutra.
I tako stalno, i stalno, i stalno, sada, ali ne ova sadašnjost.
Sadašnjost gdje ispijajamo kavu i biramo sjećanja iz mreže zlatnih duša.
Tišinom iz ničega pišemo scenarij za vlastiti novi život. Kojeg se po običaju nećemo sjećati. Jednom, ne sada.
Ali svakako ćemo osjećati, više nego bi trebalo.
More than that perhaps. Pogotovo u danima ogoljene duše na vjetrometini.
Lijeganjima i buđenjima.
Među raštrkanim nevoljenjima i sudarima svih sadašnjosti svake uobličene duše na planeti. Kada ćemo zažmiriti na vlastita ludila pitajući se jesmo li upravo sudjelovali na sprovodu vlastite savjesti.
Vrijeme neumitno nesvjesno iz svijesti izvlači zakrpe za pokidane snove.
I tako u nedogled, iz života u život i obratno ...
Nikada se ne pitajući čiju namjeru i čije snove živimo.
I u ime koga tuđe bitke vodimo.

Link
Link

unatoč svega i uprkos...svoji smo! lijepo si ovo napisao...as usual!

Ova je sadašnjost paralelna s onom.
Dakle, već jest sada. :)

E i ti se nikad nes opametit isto ko ni ja, e :)