Umorni Bukovsky

Htjela bih ti reći da ne prođe dan da ne pomislim na tebe.
( Lažem...prođe, koristim frazu. )
Dovoljna je jedna sitnica da me podsjeti na tebe. Dovoljan je pogled na crveno na
semaforu (sjetim se kako si se uvijek smijao što poslušno čekam
zeleno, ali sada više to ne radim, odlučila sam biti malo ''zločesta'')....
Dovoljno je ući u kuhinju, izvaditi zelenu salatu iz
frižidera.... Baciti pogled prema vratima dnevnog boravka iz kuhinje i
sjetiti se kako proviruješ i nastojiš da ne primjetim da me promatraš
sa smješkom i vragolastm pogledom u očima...
Dovoljno je proći obalommoje rijeke na kojoj smo se prvi put poljubili...
Dovoljno je doći do ulaznih vrata mog stana i sjetiti se tvog zadnjeg odlaska...
provesti se kraj kafića u kojem smo popili zadnju kavu (teško mi je tada bilo
glumiti samo prijateljstvo, jer ti za mene nikad nisi bio samo to,
prijatelj, zato sam otišla, nestala.. ali to znaš i sam)... ili proći
kraj željezničkog kolodvora na kojem si me poljubio u obraz (to ti je
nekako uvijek bilo slatko?) i rekao : ''Ne boj se, sve je u redu i ne
daj se zbuniti.''

A ništa nije bilo u redu.... Toliko toga....

I sve bi bilo dobro kad bih ja mogla dalje. A kako? Reci mi kako......
Kažu, dobro je riješiti se svega, svih uspomena.... dugo nisam mogla,
a onda, u napadu ljubomore, bijesa, ravnodušnosti, zaborava, sve sam bacila, spalila.... i sad me ta praznina podsjeća na tebe.

Praznina..... i osjećaji koji se tuku svaki dan, ljutnja, ljubomora,
bijes, ljubav, očaj, tuga, ljubav, ljubav- čežnja......ovisnost.

A negdje duboko u meni riječi: ''Ti za njega nikad nisi imala takvu
važnost... igrao se i više nikad nije na tebe poslije ozbiljno pomislio...... zar
će zbog njega tvoj život umirati?''

A ja drugačije još uvijek ne znam. Čekam. Čekam čudo koje će me
probuditi. Leptire moje dignuti iz mrtvih, da bih ih opet ubila.

Pozdrav tebi, na drugom kraju moga postojanja.

P.S. A mogla bih napisati i pismo jedno ljutito, i poslati te, ah,
znaš kamo, poslati te da se malo prošećeš do tamo........ I jesam, koliko puta su misli tekle i tako....
svejedno, nema mi pomoći.... glava govori ''zaboravi, nije vrijedno'',
srce kaže ''oprosti''.

Ionako, sad ništa više nije važno...

PS. Ovo sam našao u svom mailu kopirano iz svog hard diska. Ne znam da li sam to dobio, da li sam ja to napisao, da li si ti postojala. ne znam tko si ti, ne znam svrhu ovakvog teksta.
Gledam zatadnjih mjeseci američke filmove i serije gdje ljude prikazuju kao ovisnike o ubijanju. Ubijanje kao popunjavanje takvih praznine, ubijanje kao susret sa svojom mrašnom stranom, ubijanje kao osobni osjećaj pravde. I uhvatim se da je scenarij meni potpuno jasan. Tada vidim kako je ugodno i romantično, bezopasno, pisati pisma i ne sjećati se komu su napisana..
Ili primati i čitati pismoo a ne znati čije.

( ako je ovo nečiji tekst, neka se potpiše )

Zamisli: Ovisnost o ubijanju?!

https://www.gledalica.com/sa-prevodom/mr-brooks-2007-video_f15c5a2bc.html

https://www.gledalica.com/sa-prevodom/dexter-s05e08-video_2e71bd86c.html

Jedan film i jedna serija.

Jedan film i jedna serija.

https://www.gledalica.com/sa-prevodom/eternal-sunshine-of-the-spotless-mind
-2004-video_be749c128.html

Nešto na granici ubijanja

Kad se Hoolywood počme intenzivno baviti nastranim temama i populazirati to kao osobni izlaz, da vidimo dokle se može ići.

Zamislite simpatičnog serijskog ubojicu za koga navijate da ne bude uhvaćen. Tko tu nije normalan?!

Samo je prodavac ulja normalan e :-)

Nevolim te serije pa samo prominim program.

Dobar zapis