Sve i ništa

Jednom kada zazvone zvone
I upozore nas na vrijeme kajanja,
I upozore nas da budemo tu,
u posljednjem sutonu,
Na premijeri svih propalih noći,
igrokazu lažne poniznosti i bestijalne požude.
Jednom kada se upali noćna rasvjeta
I opomene nas da je svemu došao kraj,
baš tu na početku,
Na ulicama ušuškanim zvucima listopada,
Djelići djetinjstva miješaju se s bojama lišća.
A snovi …
snovi odlaze i dolaze kišnim potocima u papirnatim brodovima,
ispušteni odlaze u noć kao igračka umornom i usamljenom lavežu pasa,
nestaju među masom bez lica koja pravdu krvlju zaziva.
Jednom kad zazvone zvona,
Uskrsujući mrak kao posljedicu nedostatka snova,
Kada nam toplina iz dlanova preobuće se u led …
Jednom …
Jesti ćemo sivilo iz očiju jedni drugima.

Nekako se nadam da će ovo vratiti purpurnu.
Iako mislim da čita, izvana.
Čiri.
:)

A ko bi trebao zvoniti?

https://www.youtube.com/watch?v=2oxjVAmaEPc

Da, trebamo purpurnu da sve uljepša svojim profinjenim stihom. I tvoj je dobar, no nekako pesimističan.

hehe mamac za purpi

Orvorim danas naslovnicu, kad puna stihova :). Baš sam se razveselila.

Sviđaju mi se stihovi iako je ton mračan.

Zadnji stih "Jesti ćemo sivilo iz očiju jedni drugima." ja čitam optimistično. Kad nekome "pojedeš" sivilo iz očiju, ostane mjesta za boje :)