Laprdarij

Moja je sloboda počela u trenutku kad sam shvatila da ljudi nešto rade - ne zbog mene, već zbog sebe. I svojih petljancija. I da ja nemam ništa s tim. Mogu se ja naljutiti jer oni ne misle na mene u tom nekom trenutku, a onda se pitam, mislim li i ja na njih onako kako bi oni htjeli? A tko zna kako bi oni htjeli, tj. ja? Nismo svi jednaki.

Ako me netko namjerno povrijedi, onda mi to dođe kao pokušaj djeteta da svrati pozornost na sebe, jer mi je vjerojatno pomalo blijed pa mu moje reakcije nisu dovoljne. A to da mi daje lekcije, da mi 'otvara oči', baš, pa nismo deca.. Dajte vi sebi lekcije prvo, pa onda kad se razvijete, onda dijelite lekcije. Jedino - kad se razvijete nećete imati potrebe dijeliti lekcije.

Zanimljivo mi je promatrati - sebe. Kako mi je netko važan u nekom trenutku, zbog nečeg, a onda mi u nekom sljedećem trenutku bude bez veze. Tako vjerojatno i ja drugima. I to je tako među ljudima, trebamo jedni druge u nekoj fazi, pa se onda prerastemo i idemo dalje. A možda se i ne prerastemo, možda nam postane preteško pa pobjegnemo. Možda dođe trenutak da pogledamo u sebe, a nema težeg, pa bris! Možda ovako, možda onako.. Dobro je to prepoznati.

Ako me netko ostavi, onda ili sam mu dosadila, ili je došao trenutak suočavanja, ili imam neku manu preko koje ne može prijeći, ili nam interesi jednostavno nisu više isti. I? Boli li ponekad? Boli. No, bolje da ode nego da se mrcvarimo. Kako god, dobro je napravio. Želim li znati zašto je otišao? Ponekad da, ponekad i ne. Možda ni ja ne želim suočavanje sa sobom baš tad. A možda me i fakat ne zanima. A možda i...

I tu se sjetim genijalnog Hellingera, koji kaže: ako nismo riješili odnose iz prošlosti s partnerom, onda je to zamišljeno mjesto partnera pokraj nas - zauzeto. I to se vidi, osjeća.. Može vježba: zamislite si nekog i zaključite - je li pokraj njega ima slobonog mjesta ili nema? Poput klupe za dvoje, i je li mjesto pokraj za sjesti, ili vam je nelagodno? Ako se ne osjećate ugodno, nešto vam je čudno, onda mjesto pokraj takvog nije slobodno. I džabe sav trud, vrijeme, mjesto je zauzeto. I neće se osloboditi. Samo će se u jednom trenutku taj na klupi pokupiti skupa sa klupom.. Jer još nije oslobodio mjesto. I vjerojatno neće uskoro.. ako ikad.

Ovdje na iskrici većina nema slobodno mjesto na toj klupi pokraj sebe. Možda samo misle da imaju.. Ja sam došla misleći da imam, a niti ja nisam imala. I još uvijek nemam. Kad sam to spoznala, povukla sam se..

I nema više možda...

ne shvaćam ljude koji nekoga žele namjerno povrijediti. Treba ih se kloniti.
Dobro je poslušati nečiji savjet, pa i lekciju. Zašto ne? No to nikome ne daje za pravo
da ti pokušava promijeniti život.
Ali iako imamo godina, još uvijek teško prepoznajemo ljude. To moraš priznati.
Ovo što kažeš o ostavljanju. Hmmmm...ne bih baš rekla da je riječ o nekoj mani..prije zasićenje.
Jer, kod nas kao i kod mladih, zainteresiranost za nekoga, bi trebalo prijeći u nešto dublje.
Zašto nije tako..? ne znam. No znam da bismo trebali racionalnije razmišljati. No i to ne ide baš lako.
I da. Najbitnije je prerezati sve zaostale konce, koji nas vežu za prošlost. Koliko kome to uspijeva ovisi
o osobi. Njezinoj zrelosti , na koncu o želji.
Ako netko ode, dobro je da je otišao....jer, kako si i sama rekla...nosi i klupu sa sobom.
Neka je nosi. Očito to nije bila klupa za dvoje.
I ostavi, ipak, ovo "možda"...nemoj ga se odreći...

:)

"Namjerno povrijedi"

Ma..svi sve radimo zbog sebe. To je, rekla bih, jedina namjera u svakoj priči.

Zbog sebe smo i otvoreni ili zatvoreni za opcije.
Kako kad.
Kad sam solo, odgovara mi bit solo. Kad nisam, odgovara mi da nisam.

Ono kaj osjecam su promjene u glavi. Manje je drame, manje ushita, manje "ovo mi se još nikad nije desilo" osjećaja.
I bogufala da je tako.

Ako nekog ostavim-tako je kako je.
Ako me netko ostavi- tako je kako je.
Niš puno pametnija neću biti ako analiziram zašto.
Zato :)

Sjećam se nekih svojih briljantnih "kaksimitomogaoučiniti??"

Nešti. Uglavnom vrlo lako:)

Predugo živimo. I intenzivno.
Apsurdno je koliko smo u vremenu širenja svijeta sve više okrenuti sebi.
Valjda je prirodno tako..kajaznam.

oveća količina ushita često izgenerira i znatnu količinu drame..
a dramljenje je teško svarit.
uravnoteženi se ljudi odmaknu (ovdje se veli, odu)

Hej, Vrbi :) Ovo zadnje možda ne želim ostaviti. Ostavljam da bude 'da' ili 'ne', bez možda, nisam zaključala vrata, samo zatvorila :) Pa ili budu otvorena, ili ne budu

Uglavnom, ja ne mogu biti odgovorna za tuđa djela. (Osim ako sebi u glavi zadam tu odgovornost. Ono..kao šef sam te neke priče)
;)

Hej, Božo, upravo to, kak si mi to mogao učiniti? Najbedastije pitanje, pa on je na gubitku, a ne ja!

Nitko nije na gubitku. Bilo pa prošlo.

ovo je sjajno :) "šef te neke priče"

nastojanje postizanja dominantnog položaja neminovno vodi ka krahu
(osim ako u partnerstvu nije izraziti submisivac koji će sa zadovoljstvom trpiti sve mušice)

''Ovdje na iskrici većina nema slobodno mjesto na toj klupi pokraj sebe.''
Točno. Ja prva!

Može, na kratko, sjest', ali na dugo ne, jednostavno, to je ''moja'' klupa.

Pa malo šefovanja ne škodi

znaš kako se kaže...:)))
ako si zatvorila vrata, otvori prozor...

Ukratko bi se moglo reci da smo prestari for that sh..
:))
Gibam:-*

Mazo, evo ti si svjesna :)

Ja sublimiram, toliko još toga želim napraviti, isprobati, ionako sam djecu riješila, ne lupa me biološki sat

Sad na četvrtom katu mi kroz prozor može doći jedino - golub :)

onaj koji želi šefovati nije baš potpuno zdrav...
zdravi ljudi izbjegavaju to čak i kad im se nameće ta uloga

Šefuju zapravo ljudi u kojima je jaki 'roditelj'. Takvi me ne zanimaju, furt nekaj dociraju, za takve se treba spustiti u ulogu djeteta, ima ljudi kojima to paše, meni ne. Ili ćemo biti oboje odrasli, ili ništa.

Nije to nezdravo, samo su uloge prejake

U posljednje vrijeme primjećujem kako imam problema s muškim egom. Vjerojatno sam imala i prije, no nisam obraćala pozornost. Ti alfe, jednostavno ne dozvoljavaju ženskom da nešto napravi bolje. Da ih pitaš, mislim da nisu svjesni.

ma daj..
očita je potreba za kompenziranjem nekog komplexa

ko se nije u stanju dogovarat i tražiti kompromise sebe nalazi u nametanju kroz šefovanje..
tko normalan se voli stalno bespogovorno pokoravati

Recimo, dodijeljen mi je jedan alfa na projektu. I taj meni sazove sastanak i hoće govoriti kako ćemo. Hej, halo? Ne može on jadan drukčije...

Kroz prozor rijetko uleti netko s porukom

A zakaj to tebi tak smeta, Perce? Odeš dalje ako ti ne paše..

Hehe, Pelpe ;) Ma zatvorim ja i prozore, zima je

dobro ti jutro...a i društvu! vječna tema iskričara...barem teoretska! normalno, praksa je bila drugačija jer da nismo prakticirali teško da bi teoretizirali. a nije nam do teoretiziranja. nama je do prakse! da nas bude..takvi kakvi jesmo. a nismo. i tu nastaje problem. jer da jemo, ne bismo bili tu...teško da na dejting sajtu tražimo bilo što osim partnersstva (ovo drugo je sporadično i gotovo nebitno jer to možemo bolje možda naći na fejsu, gdje nas npr ne zanima status nečiji glede partnerstva već samo prijateljstvo). tako gledano, zgodno je to da kažemo svoje misli...ali ja ih uglavnom razglabam sa sobom. no ponekad i sa partnerom...kao npr prošli tjedan kad smo se nakon 2 godine oboje isplakali...i rekli jedno drugom što smo možda trebali davno prije. i znate što je dobro...ja doista ne zatvaram vrata a da ne otvorim prozore. pa tako nastavljam dobra druženja i vibru (uglavnom) sa svim ljudima koji su mi bili važni u životu. jednom važni, uvijek su mi tu negdje! a bedast je samo teoretizirati...dobro je povremeno stvarati i nove priloge za...sjećanja! eto, ja npr i sad živim jednu priču (mislim da sam je odživjela) koja me opet uči. ovaj puta što neću! dobaar je to osjećaj...biti živ i prakticirati život. povremeno dođem i ovdje, podijeliti to s vama...al sve manje imam s kim! i to je nešto...znaš gdje više ne pripadaš. nakon 10 godina, nije mi iskrica bitna. mogu sama sa sobom....ali i svojim partnerom. kojeg za istač trenutno nemam...no nisam odustala od sebe, pa (u mom slučaju) niti od njega. kraj mene, na mojoj kulupi ima mjesta...pače, ja bih voljela neku zajedničku klupu. dosta mi mojih...al nikako da dođe netko tko je spreman sjesti...svi samo jure i gledaju van umjesto u seb! kako to znam? pa tako da probam,vidim, osjetim...i onda znam! još uvijek trebam "svoje" biće uz svoje!
ugodna vam nedjellja!

smeta?
odakle ti sad to..
razgovaramo o tome na blogu.
i to je sve

Pelpe, nema do pogleda oči u oči, pa kad protrneš, znaš!

Ja sam se isprakticirala kao mlada..

čak bi se moglo reći da tebi to više smeta
jer "malo šefovanja ne škodi"
osim kad dojde neki alfa i veli "tako ćemo" :)

Pero, imam dojam da se ti opet s nekim boriš tu kod mene. Ok, možda me osjećaj vara..

Pero, možda je i kod tebe muški ego u pitanju..

nije mi cilj boriti se.
možda samo nekaj smisleno izreći.
al mora se i ručak osmisliti i spraviti (neće sam nikak)

pozdrav svima

Ako je formalno riješeno tko vodi igru, pa time i legalno, nema tu zajebacnije. Ja sam odgovorna pred zakonom, onda se mene i sluša. Ovo je za objašnjenje.

Realno,prozor je bolje imati nego vrata. Uvijek vidiš tko je s druge strane pa ga pustiš ako želiš. Ako ne,pokažeš mu prst i navučeš zavjese (rolete).

hahahaha pero, pero...gle, ja to ovako gledam.:))

žena...- nije pribor za spavanje i nije kuhinjski aparat za šminkanje očiju.
žena...- to je odraz, stil i nivo života muškarca.

Mazo,lijepo kažu da su oči prozor za gledanje u dušu.:))

Znate li onu pitalicu:

Kako se zove ona sprava kojom se gledaju zvijezde: ( teleskop)
Kako se zove ona sprava kojom podmornica gleda iz vode: (periskop)
Kako se zove ona sprava kojom se gledaju jako sitne stvari: (mikroskop)
A kako se zove ona sprava kojom se gleda kroz zid?

Točno, pelpe :)))
I čini mi se, vrijedi samo za one, koji dušu i traže!

Pogledaš u dušu, a ono - niš. Hm.

Ha, gle....ako nikoga ne pustiš na "svoju" klupu, ..doživljavaš samoću.
A samoća, nije to, kad osjetiš da kraj tebe nema nikoga,
to je nešto kao kad u tvom vlastitom životu, nema tebe....

da, dobro si primijetila koko..nismo mi baš neki za držati lekcije drugima a to je ovdje pod normalno. zanimlivo kako ljudi upravo ovdje stalno imaju potrebu popravjati druge, ukazivati im kako bi trebali i što...a da pri tome uopće ne vide sebe, dapače, skrivaju se i u sebi i oko sebe..možda bismo više trebali okrenuti se sebi i pokušati dokučiti...a zašto nismo,, ne možemo, nećemo etc...meni je npr dobra lekcija bila ona prije godinu i više kada sam shvatila da opet (nakon 10, 20 godina) mogu s nekim živjeti a bila sa uvjerena da više to ne mogu...biti! no, nešto sam saznala i ovih dana...upravo moj ex mi je ukazao na jednu, meni nepojmljivu distinkciju. za mene je s nekim biti (živjeti) isto što i voljeti...ne mogu s nekim dijeliti postelju i sve ostalo ako ga ne volim! eto, neki to mogu...pa i toliki brakovi koji opstaju i ostaju samo na zajedničkom živjelnju...ljudi žive i nadalje zajedno a da se ne vole.. ja kad ne volim, odem! kad volim, ostajem i bivam....glupo je npr da imam nekog na klupi kraj sebe tko me ne voli...a prijatelja imam (muških) napretek! trebam životnog partnera, ljubavnika...ili sam solo! to je postalo moja filozofija...radije dobro sama jer loše mogu biti i solo...ne treba mi netko za biti loše!

Koju ono neovisnost slavimo točno? A mi smo sada kao neovisni? A prije smo bili kao ovisni? A joj.. smisao je u ujedinjavanju, a ne u razjedinjavanju. Ako se nismo znali nostii sa članicama Jugoslavije u kojoj smo bili zaštićeni, kako se možemo i znamo nositit s onima koje nikako ne razumijemo? To se i vidi..

Koko ,zato i dobro dođu....da se može vidjeti "ništa".
Samo nakako nismo navikli gledati.

btw danas jest bitan dan hrvatske državnsti...jer na današnji dan sllijedom izražene volje HR naroda i referenduma HR Sabor u INI, proglasili smo odcjepljenje od ex juge! to je valjda zadnji put i bila prava volja hr naroda...tak da je današnji dan bitan. no, nažalost od tada pa do danas sve je posstalo bitnije od hrvatskih građana. tak da imamo ddržavu, al nemamo ljude...ili ih imamo sve manje! nažalost bojim se da samo stasaju nove generacije za...van? no, to više nije moja briga...ja svoje koplje bacih u trnje...barem glede političke agitacije

Mai, da nastavim teoretiziranje temeljeno na iskustvu: lekcije mi se vraćaju dok ih ne odradim. Ako prekinem s jednim muškim zbog nečega jer se nisam spremna prilagoditi ili prihvatiti ga takvim kakav je, doći će mi sljedeći koji će biti još gori. I tako sve gore i gore.. Ima li netko da ide na bolje? Tu ne spadaju udovci i udovice.. Dok se sam ne promijeniš, nema napretka

Tad smo mislil da je to naša volja, izmanipulirani smo.

Pelpe, zato treba navuć tamne naočale, pa si vi gledajte..

Kad sam bila na klupi...čula sam ovu priču..:)
Pričao je da je umoran od svega. Od života, od borbe, od padova... Nije imao gdje da pobjegne. Kaže, svi su od njega otišli. Dok sam ga gledala tako slomljenog, pitala sam se, što sam vidjela to u njemu. Što sam vidjela u tom muškarcu, koji je svoje padove hrabro nosio na svom srcu, a ožiljke skrivao ispod osmjeha? Što sam to vidjela u duši punoj poraza? Vidjela sam ljubav. Svaku njenu oštećenu ivicu u toj praznini. Najveće ljubavi kriju se ispod kaosa. Zavoliš taj kaos, sve te nesavršenosti, a onda shvatiš da sve to, što je naizgled prazno i slomljeno, krije najveću vrijednost.".....

I Ok. nećemo više o klupama...:))))

pa ja vidim pomake...jer, ljudi koje srećem (izabirem i dajem šansu sada) više nisu oni koji su bili. sada gledam i vidim dušu, dobrotu i ono što mi je bitno. više nema šanse da npr dam šansu nekom alfi, jer znam da to ne želim. to sam prerasla prije 10 let. više ne vjerujem ljudima jer znam da lažu. ali zato ljudi koji su dobri, koji me vide, koji me žele prihvatiti takvu kakva jesam, ja njih prihvaćam takvi kakvi jesu (neki dan se npr cro čudila gdje srećem muškarce npr koji nemaju auto...eto, meni je ta činjenica više nevažna, koji nemaju svoj plejs)...dakle, ja sam evoluirala da mogu prihvatiti čovjeka koji gotovo ništa nema...osim svog dstojanstva i dobrote, uz ljubav prema meni i moje prema njemu. dakle, testirala sam in vivo to što mogu...jedino što za sada ne mogu prihvaitti partnerstvo s nekim tko je već u začetku bolestan npr (pri tome mislim na teže oblike bolesti uz koje ide neka njega) i ne mogu prihvatiti da dotični nema svoj posao (stalni prihod). i da, intelekt mi je jedan od preduvjeta...želim pod stare dane imati i moći s kime pričati! e sad, kad znaš što nećeš...hm...teško je kkvalitetnim ljudima naći partnera. a ja znam da sam kvalitetna osoba, žena, čovjek! ne pristajem na kompromise koji su esencija mene same. ovo drugo (boja očiju, stas, glas, auto, stan, djeca, roditelji) hm...to se da prihvatiti! a kako to znaš? pa tako što si probao...i rasteš! možda će netko reći, snižavanje kriterija...ali ja kažem...konačno imam kvalitetan život! još samo da mi je kvalittan suživot? je potreba, ali ne i uvjet!

Vrbi, dobro je ako je stvarno tako, no mi žene volimo iskonsturirati u svojoj glavi svašta, i vidjeti nešto čega nema.. pa s odmakom skužimo da smo bile zaljubljene u ideju, a ne u čovjeka.

Mai, a kako ti sada izgeldaju muškarci s kojima si prije bila i ostavila ih? Jesu li to bili kvalitetni muškarci?

Po meni, bitno se samo koliko smo mi u stanju vidjeti čovjeka, a ne procjenjivati kakav je tko čovjek.. jer sa mnom je ovakav, a s nekom drugom je onakav

To je točno Koko,ljudi su inakvi kakvi želimo da budu.

Pa da, mi imamo sliku u koju onda uguravamo jadne ljude, ni krive ni dužne

Izidealiziranu sliku..

Meni je muka kad osjetim kako mene netko pokušava ugurati u nekakav kalup koji mi nikako ne odgovara

I kao prijatleja, i kao partnera

I kao majku, snahu, bla

coco, pa u tome i je stvar. Odvagneš, prevagneš, ...ali,
Tko bi rekao da je čovjeku tako malo potrebno da mu srce ponovo zaigra,da u trbuhu i grudima zatreperi,da uz leđa krenu neki trnci pa se popnu sve do glave pa te protrese,da prosto ne znaš sto te snašlo..Dobiješ neku snagu,neku moć,čudnu,neobičnu a u glavi kaos,ludilo..Ko bi rekao da samo par riječi,neočekivan poziv,poruka,pogled,osmijeh,običan pozdrav,može napraviti pravo čudo i vratiti osmijeh na utrnulo lice..
Mislim, da unatoč razočarenjima, prevarama i tuzi koju smo svi u životu prošli, treba ostati otvorenog srca...pa neka se netko pokuša uvući u njega. Možda probudi nešto, za što smo mislili da je odavno prošlo..

Ti stereotipi su toliko jaki da svi podlegnemo, barem u nekoj fazi života. A ovdje vidim neki se još ljute na svoje majke koje se ne uklapaju u stereotip

Vrbi, ja se pitam što je to što netko u meni može probuditi? Mislim da je to trenutak kad se taj netko poklopi s mojom idealiziranom slikom, ako ju imam i njegujem, no to nije garancija da će tako i ostati.. kad skinem ružičaste naočale, pitanje je što ostaje.. Želim reći, sav taj doživljaj nema puno veze s onim drugim, nego uglavnom s našim stanjem

Ako sam ja sretna, zadovoljna i cjelovita, ne treba netko da me hiti, mogu se i sama hititi.. Zaljubljenost je samo osjećaj koji nalijepimo na nekog, to je samo u našoj glavi.. može se osjećati zaljubljeno a da nije neka osoba u pitanju, e tako se ja sada osjećam :)

coco, zašto bi skidala ružičaste naočale? što te sprečava da ih nosiš?
Imaš posao, djeca odrasla..........jedino je pitanje da li ti netko oduzme emocije, pa ih onda baci u blato kao staru krpu.
Ali da se dogodi, badave ti pamet, svi savjeti, i priče.
Ono što svi u tim trenucima želimo je da budemo sa nekim koji ne da je zahvalan što te ima, takvu kakva jesi, već će željeti da te i zadrži takvu kakva jesi..

To je već tantrička zaljubljenost.:)))

Vrbi, dobro mi je i ovako, super mi je :) Ne znam kako to objasniti..

Hehe, Pelpe :) Pa recimo, može i tako, sve je u glavi

ajd, pelpe...ti se ne računaš...:))))))
ti si već odavno u fazi prave ljubavi, a ne zaljubljenosti...

Vrbi,ja se fakat rijetko zaljubim. A kad se dogodi znam da je prolazno.
A ponekad i fatalno.:))

e pelpe..ne laži sam sebi...:))
Svakoj ženi koja se osjeća divno, poletno , zaljubljeno , nisu važne godine ni vrijeme..
U svakom pogledu , ona je savršena u nečijim očima..Uvijek postoji neko ko je voli i ko voli i cijeni njene godine, njene bore , koji je voli bas takvu kakva je , sa svim njenim manama i vrlinama..
a čini mi se da je tebe smotala, jedna takva..

hm...kad već pitaš koko, pokušat ću odgovorit, iako mislim da to nikom nije zanimljivo. svi mi imamo neki svoj čip po kojem volimo (ili pak ne)...jer, kao što reče pelpe...on se teško zaljubi...a mi neki..lako! svi ti "moji ljudi" koji su mi biil važni shvatila sam da u grubo, imaju neke osnovne zajedničke crte...svi oni su bili emotivci,, svi su bili intelektualno jaki, u osnovi dobričine i ljudine, svi su bili sexualno strastveni, moralno jaki ljudi. e sad, u svakoj toj nekoj vezi /pa i brakovima/ oni ponešto i nisu bili...a to što nisu bili dovoljno ili uopće je presudilo i u jednom trenu prevagnulo nad onim važnijim. kad se javi ljubav u jednom trenutku ona pobriše (figurativno) sve te loše stvari koje postoje ii dalje, ali ih mi zanemarimo. s vremenom, ako te "sitnice" rastu, postaju sve veći teret (dakle, to su te promjene u vezi kada čovjek proba neke sitnice ne vidjeti prešutiti promijeniti popraviti) i onda a onda i razlog za razlaz, ne znači da je ljubav prestala već da je ljubav sustala. ako je čovjek kvalitetan, onda nastojiš da te sitnice ne ugroze to dobro i kvalaitetno. no obično te sitnice i nisu tako sitne (npr to što dotični ima roditelje i nemreš k njemu, to što nema izvor prihoda pa si nemrete nit kavu popit, što laže pa više ne znaš što je istina a što laž, etc etc)...i onda nakon par mjeseci sve to postaje muka,, teret,, nešto što više nije lijepo...jer, npr ako ti netko u početku veze kaže da si mu važna i da će "popraviti" svoj život npr tako što će naći posao...pa to ne učini...normalno je da odeš! ili ako laže ili prešućuje, a ti se trudiš shvatiti neke postupke..a nema razgovora, normalno da se odnos poremeti i da odusstaaješ. znaš, koko...veza je rast...dvoje ljudi! dakle činimo nešto što želimo a ne moramo...i mijenjamo se, poboljšavamo sebe radi. uvijek sam voljela to kako su ti moji partneri meni činili dobro...od svakog sam ponešto naučila, dobila. normalno, izgubila sam i svoje neke iluzije, nade...a najviše vrijeme....koje misliš da imaš u nedogled. odjednom (to te čeka kad ostaneš solo) shvatiš da više nemaš vremena za tratiti na nevažne i ljude koji to ne zasužuju...tada postaješ oprezniji i nažalost, mrtav već za većinu i emocija i strasti! potroši se to...ovako i onako. ostanemo samo ljušture koje teže svom miru.. btw nije poanta da nama netko učini nešto...već je poanta da mi činimo ono što volimo i želimo...jer, zamisli život u tišini...da ne možeš s nikim podijeliti jutro, dan, veče...misao, korak, dodir...bilo što! čovjek je tako potrebit i socijalno je biće...trebaju nam drugi ljudi. dokaz toga je i ovaj blog...čitam vas danima već i iz njega vrišti potrebaa za ljubavi, razgovorom, podjelom sebe i sebstva! ljudi to često negiraju...upražnjavaju kojekakve đoginge, kvazi interese...a u stvari bježe od sebe. nije loše istresti ii svoje jauke...iako nažalost, najčešće uprazno. no, navikneš se i znaš da si sam...jedino što želiš tu svoju samoću ponekad podiijelliti...biti blizak. u dodiru, pogledu...virtualni život nije život! nažalost, to sad vide i razni psiholozi glede fejsa...radije sam solo u svojoj samoći nego li u lažnim druženjima. no, ljubav trebam još uvijek...nekima to nikad nije niti trebalo a neki bi umrli za to. različiti smo...ali ja svoje ne dam...nikome! i da svaki moji bivši...da mi sutra pokuca na vrata, otvorila bih...i pomogla! nema lošeg čovjeka...svi koji su meni učinili loše, u stvari su učinili sebi. ja im oprostila...i ostavljam ih njima. no da su trebali doći u moj život i nešto mi donijeli (neki i odnoseći) jesu! ja im zahvalna, unatoč praznini koju su ostavili. jer, odnijeli su komadić mene...sve je to neponovljivo. no kažu da se to zove žživot!

ii još nešto.čovjek se mijenja. istina, u nekim osnovnim crtama ostaje istii i nepromjenjiv..ali od svoje 20 do npr 60.g. postao je ipak drugi čovjek...normalno je da ne može jednako voljeti iste stvari saa 20 i 60. ta mijena koja jest stalna iziskuje rad i rast čovjeka. parovi i partneri koji opstaju u jednoj cjeloživotnoj vezi su rijetkost...no nije nemoguće. i to je predivno. no, većina nas preraste, nadraste svoje partnere (to je bio moj slučaj u prvom braku). obično jedan partner nije toliko agilan i ne trudi se toliko...pače, zgleda kao da mu je svejedno. iako nije. nažalost, mnogi se probude tek post festum kad vide da je stvar gotova. često, nas žene muškarci ne doživjavaju odlučnima i misle da nećemo to što ipak učinimo. odemo! jer kao žene nemaju muda. no, treba vjerovati partneru kada kaže da u je dosta...koji želi razgovarati o problemu. post festum kasno je. to mi se dogodilo u drugom braku. važno je da partner čuje! ha ha ne samo sebe već i drugoga. no, to je dvosmjerno. mi žene često i dugo praštamo. misllimo da je to dobro. a nije. neću reći da nema i muškaraca koji su previše snishodljivi, popustiljivi i čine sve što žena poželi...a ona to ne zna cijeniti. općenito, mi koji smo odlučili ne biti u lošoj vezi (braku) čak ako je to i partner učinio...ne mora biti samo loše. znači da ljudi gledaju sebe, rastu, mijenjaju se...i svve bi bilo dobro da se ponekad u tome ne čine ružne stvari, greške...uvijek je netko povrijeđen...no, voljella bih pročitati da su se ljudi razišli lijepo...evo, ja upravo pokušavam takvo nešto...jer osoba ne zaslužžuje ništa ružno...no, znate kaj...ipak je čovjek sam sebi najvažniji. dakle, ako činiš nešto (sad smo na početku,, kod božine konstatacije) činiš zbog sebe a ne zbog drugog. svatko tko kaže drugačije, laže. i neka, trebamo biti sebi najvažniji. no nismo sami...u cijeloj toj priči partnerstva...kkroz život (kak veli đusi glede sexa i ostalih odnosa) nakupi se prilično toga...tag da više ne znaš kkaj je tvoje meso a kaj si zahvaljujući drugima. divna je ona misao...promijenio me do neprepoznatljivosti...a opet...to si ti! meni su se takve divne stvari dogodila i zahvaalna sam mom pokojnom..bez njega nikad ne bih bila ovo što sam danas. a opet, uzeo mi je najlljepše godine mog života...zalud! i tak...stalna mijena samo jest...živi bili i živjeli. znaam, nećemo preživjeti! možda je to i dobro...i ovo je previše!

Smotala me divna osoba . i imam sreće da sam naišao na nju. No zaljubljenost je drugo. Meni je to samo pretjerana kemija. :))

U pravu si, pelpe, zaljubljenost je pretjerana kemija...pi**darija, ništa drugo!

Mene je smota(o) jedan divan čovik, prije cca 17, 18 godina i smatram to mojom srećom, najvećom.

A opet, on kaže da sam ja smotala njega, nebitno :)))

Htjela sam, po navici, svima to poželjeti...al, neću.
Briga me za druge!!!!

I šta mi onda radimo na iskrici?

Pa, ne tražimo ljubav, to je sigurno!
Za**bajemo se, ništa drugo :))))

pelpe, pelpe...kako možeš reći da je kemija između dvoje ljudi pretjerana...?
i u zaljubljenosti i u ljubavi, i u mladosti i u starosti, jednostavno je mora biti. Što više to bolje..:)

ovdje ništa ne možeš nać...... virtuala.....privid.....lažžžž

Nemoguće, vrbice!
Kemija ima svoj rok djelovanja, rijetko traje dugo, između dvoje ljudi, ma nikad!
:)

''virtuala, privid, laž...'' točno, jadranka :)

mazo....nadam se da ćemo se jednom sjetiti ovog razgovora..:))))
Onda kad više nebudeš stavljala mračne slike, nego sunce i zvijezde u vedrim noćima..:))

Ne razumijem, vrbice, šta je ''pisac htio reći'', tj. ti, ovim komentarom...pojasni!

Na našem blogu, MENI SE ČINI, nitko ne čita sa razumijevanjem, već jedno ČITA, a drugo PROČITA ,)))

Neka nas, da nas nema, trebalo bi nas izmislit!

pričam o kemiji u koju ne vjeruješ mazo...:)
Činiš mi se razočarana i nesretna, ali ja mislim da si samo u toj fazi,
jer sunce će sigurno opet zasjati...
ahhhh, možda sam malo poetična, ali romantičar se ne mijenja
što ja mogu...

''Činiš mi se razočarana i nesretna'', kažeš?
A onda ti se samo čini, šta drugo reći!?

Svejedno, utješno je da smo totalno različite, pa je svaka zabuna i za očekivati!

:)))

Moja je zadnja, kad je o meni riječ, ma kako ti se, vrbice, činilo :P

Zašto se meni nikada nitko ''ne čini''!?
Zato šta gledam svoja posla!


A šta sam, tko sam i kakva jesam dragi Bog zna!

Meni se čini po mjesečini.:))))

Bas dvije mi s nikako ne činite nesretnima. To su one koje sebe uzdižu iznad ostalih.