Umorni Bukovsky

Nisam još ušao u onu stvarnu starost. Po mnogo čemu to vidim, držim se toga i vjerujem u to. Bolest me samo malo usporila, promijenila navike i pejsaže, povećala uzbridice i maknula klupe iz parkova i učinila da su neka brda danas nedostižna, da su neke žene mojih godina kao i ta brda, kao da ih je poharao požar…čak i neprivlačno…Mislim da to nema veze niti s mojim željama, mojim mislima a pogotovo nema s mojim snovima.
Još uvijek sanjam nju.
I nju!
I onu malu kraj crkve.
I budim se radostan.
Kad bih znao pisati kao nekad, rekao bih za sebe da sam boem, romantičar i stariji dječak kojeg je neki Rak spremio u mirovinu. Bez pitanja, bez dogovora, bez kompromisa i bez iluzija.
Oženio sam i žena misli da je dovoljno što me mozak sluša, ne moram od njega tražiti neku bezveznu novu nadu i pobjedu.
Ovo što sam zabilježio i bilježim za sebe pripada oblicima fenomena. Neću brojati, ali sigurno ima desetak fenomenalnih opcija koje se još drže oko mene
I padne mi na pamet moj otac. Umro je jer je tako htio. Geni su bili protiv, ali se on držao kao ranjeni i ostarjeli lav okružen onim čudnim životinjama koje vole čekati.
I čije oči svjetl u mraku.
Prešutno se nismo nikad slagali.
Iz toga nisu nastali kompleksi i nesretno djertinjstvo, ili nametnuta profesija. Uzeo sam vrlo rano svoju sudbinu ( karmu? ) u svoje ruke kao svoju odgovornot.
Tamo gdje sam kiksao, ionako mi nije znao pomoći.
Volio je jednu ženu ( moju majku ) i bio s tim sretan. Sve ostalo je bila samo briga.
Nikad, ni ja, nisam imao prigovora na naš odnos. Ne znam da li bi se danas osjećao zdravije i snažnije da sam znao da se moj otac ponosio sa mnom, da se hvali, da me začuđeno gleda, da se isprsio zbog mene. Uostalom, tako sam živio da bi mi je to bilo suvišno.
Ukratko,
danas nemam ispričnicu, ali i da ju imam , nemam je komu dati. Ne samo da nemam , nego ju nitko ni ne traži.
Kuća je obrasala bršljanom, u okrilju tri žalosne vrbe, na početku sela. Nitko je ne obilazi ali nitko ništa niti ne uzima, Mislim, onako za sebe: moja kuća će umrijeti zajedno sa mnom, ali sretna i korisna. I ona to već sada zna. Ako je znala malo užiavati u životu sa mnom, mogla je biti i sasvim solidna kuća u koju su ljudi voljeli dolaziti….
Htio sam napisati priču o mom ocu, a onda sam odzujao na sebe. Tako je uvijek bilo.
Zapamtite, neću umrijeti , neću otići dok vam ne napišem tu lijepu povjest mojih roditelja i mene,
To je prošlost bez riječi, bez hvalisanja , ali i bez zamjerke. Neću pretati pisati dok tu priču ne stavim u priču.
Nekada su i sitnice dovoljne da ne odlazimo bez pozdrava.
Kad je otac umirao, ušao sam u njegovu sobu da mu to kažem. Zakasnio sam. Umro je u snu. »Otišao je moj otac…polako….poznatim putem.«

Čovjek bez duše , nema ni kičmu.

Kao riba tek ulovljena...sklizak....

Okrećem se na sve strane; da li me tko čitqa ili sluša? Nije ovo za svakoga.

Jednostavno mislim da se neke stavri ne govore nikom i da sam pogriješio s očevim putem.

Ima tu nešto neizrecivo..kao što pas osjeti smrt.

to je zapis za blog!

znaš i dalje pisati, samo su ti se riječi negdje začahurile, namjerno ili slučajno, odgovor samo ti znaš ;)
i imaš dušu. jer da je nema(š), ne bi bilo ni ovih tvojih riječi....

piši medo :)

Nemora nitko umrijjeti, ali je Ona bila u posjeti. Pričala s mojim anđelom a pas je lajao.

(ima i nekih stvari koje se govore samo nekim ljudima. ono kaj ću tebi napisati, napisat ću tebi, ne nekom tamo nebitnom. prečesto riječima popunjavamo samo prostor u vremenu i dijelimo ih s ljudima kojima su samo prolaznost. biram (auto)cenzuru)

Sinoć je Lady rekla puno toga što se može samo predosjetiti. Sve je zamotala u vulgarnost ali se mogla osjetiti alternativa i nepoznata osobnost. Znam po tome kad se bojim čitati svoje tekstove.

Netko mi pomaže pisatai a neće se registrirati.

zakaj se bojiš?

Kao da su riječi preduboko a ja ih silom hvatam

A fale mi dialozi koji se razlikuju od kolektivnog ugovora.

pecaj ih da ne potonu ;)

Ne želim hvatatikrupne ribe....Kao da imaju dušu ( Kažu da som od 100 kg ima sto godina. To je 100 godina vodenog iskustva. I da ja to uhvatil...Napišem tablu i stavim kraj sebe. Piše: " Ne hvatam krupnu ribu!"

a zlatnu?

Takvu ribu nisam ja uhvatio , već se ta riba ubila...

Zlatna? Nemam tri želje.

Bilo bi mi jako neugodno!

ako imaš samo jednu, imam ja dvije, pa ćemo ispuniti kvotu :)
mislim, imam i više, ali kaj sad...tak je kak je :D

Evo meni meije. Kak je meni dosadno bez meije, pusa, ;-)

Meija je moja muza i inspiracija.

Imao sam ulovljenu zlatnu ribicu a nikog nije bilo u blizini. a ona kaže; "pustit ćeš me i ako ti ne ispunim želje. Daj nešto izlaprdaj! Samo da te knjižim kao posao.

Jimi, u čemu ti je je inspiracija? U izboru mobitela?

Da.

Ode Meija.

Ja bih predmet: "Plaćeni ubica " uvrstio na Ekonomski fakultet. Filmovi vrve tim zanimanjem a nitko ne plaća porez.

Ne bih puštao ribe.

Ode Meija u svoj beskraj.

možda smo jako različiti? možda se ne volimo? ali, jako mi fale dijalozi! čak bih rekla s bilo kojim...čovjekom? samo da ima riječi, samo da zna jezik riječi? znam, reći ćeš...potom bih poglede...pa dodire. ali, prvo riječi! ostarismo, al smo još uvijek gladni. ja jesam. koja sam! (oprosti na ovom tekstu, vjerojatno je neprimjeren tu i kod tebe,, ali ne znadoh gdje drugdje bih ga ostavila)

Mai, pa ja sam se vratio da bih pričao. Nema me više tko vtijerđati, izazivati. pozivati na nešto što sam mogao a sada znam , na pisanje, na dijalog, na poštivanje svih tema. Jesi li vidjela da sam zanijeno Vasu i vjerovanje, i stvarnost. Sponatano se upustim u priču, a onda mi priča ponudi zajeb. Ne nadam se tome i zajebem se...prevari me...Prevari me priča!

Reče mi jedan stara prijteljica da je zaboravila pisati. Nisam joj vjerovao. Sada vidim da ima dana kad se zaboravi...

Ima nešto u tebi iz moje mladosti....

Saćuvano u riječima.

SVINUT SAM, NISAM SLOMLJEN.

Ne vičem...sama su se uklkjučila ( velika slova ).

Nemam komentar,samo želim da kažem da sam pročitao zapis.

I to je od tebe dosta.Hvala!

nek tebe podsjećam.... na mladost, jer nekako mene gotovo ništa ne podsjeća na moju mladost? nekako mi moja zrelost stalno na pameti (ona od 30-50)! a ti me baš na nju podsjećaš...iz tebe neka mudrost...onako baš životna meni bliska!

Jako mi se svidio zapis. Zapamtit ću ovu rečenicu: "Fale mi dialozi koji se razlikuju od kolektivnog ugovora".

Cro, za koje nemamo formulare....

Može tvoj izgled iz mladosti, Mai, povući uspomene koje još bole. I onda ne znam gdje te pamtiti.

uf...ovo si jako dobro rekao "... I onda ne znam gdje te pamtiti..." sad si i mene podsjetio na mladost neku, za pamćenje!

http://i68.tinypic.com/28hgylf.jpg

eto potkrijepit ću tu svoju mladost i jednom fotkom...meni jako dragom...bje to mladost na pragu zrelosti (nadomak 40.g.odine života)...možda je to nostalgija...ali ne toliko za izgledom i slikom koliko za menom takvom (punom ljubavi i boli što se i vidi na slici)
oprosti na digresiji...nekako mi došlo...znaš da obično najviše plačemo nad sobom?

Kažu da pokušam promjeniti neke faktore jer neće otvoriti. Jebga, mnoge faktore od onda bih trebao mijenjati, ali ne vidim razlog.

Netko uvijek čita i pročita. Netko uvijek sluša i čuje. Poruka uvijek stigne onome kome treba.

Ovaj je tvoj zapis osoban, ali je isto tako univerzalno čovječji. I vidiš, ja sam mlađa dosta od tebe, sasvim drugačijih iskustava i svejedno nađem tu puno toga... onako.. svojeg.

"Zapamtite, neću umrijeti , neću otići dok vam ne napišem tu lijepu povjest mojih roditelja i mene"
nemoj se žuriti napiati tu priču.

Medo jesan ti reka da te postujem, nisam?

E pa medo postovanje.

I zivija ti meni jos dugo i sritno.

Baklja i Jarac, pa ja vas znam, čini me se oduvijek.