Umorni Bukovsky

Zamijenio sam selo za selo, ono slavonsko, za ovo slovensko. Sve js skoro isto, ali kuću ne mogu zamijeniti , ovo nije moja kuća…
A moja kuća me zove. Sama je.
Znam kako je bilo kad sam se vratio iz Zagreba.
U Zagrebu sam ostavio dosta godina, dosta rada, dosta prijatelja a ponio sam nazad samo jedan cvijet. Kućni cvijet ( stablo ) moje majke. S njim sam došao u Zagreb. Ostalo nije pripadalo meni, već nama.
I počeo sam pisati. Pisati da ne zaboravim.
Pisao sam pisma. Svima.
Što se dogodilo?
Ništa. Baš ništa.
Sve je bilo po starom.
I sunce, i nebo, i zvjezde, i sedimentacija…
Nije bilo ni komaraca , ni muha.
Ribe iz roda šarana su prestale gristi, ili su sve pohvatane.
Pekla se rakija i pilo vino.
Mrzilo se i volilo više no ikada. Kao da ljudi žele nešto nadoknaditi, ili nešto usvojiti.
Kokošari.
Da… da..dizali se spomenici jer se nije prestalo umirati. Sve ljepši od ljepšeg, veći od većeg. Naše groblje nikad nije bilo tako puno, bogato, veliko, raznoliko... Većina novih stanara.
Onaj cvijet je podivljao. Počeo je u kasnu jesen tjerati kao lud. Novi izdanci na svim mjestima…kao da je znao da je došao doma i da nešto mora nadoknaditi. Ili se kroz cvijet kuća radovala.
Bilo mi je potrebno dosta umijeća i mašte kako bih organizirao i učinio podnošljivim svoj mali , obični , lijepi, seoski život.
Neću se više tako vraćati. Odavde idem kao uspomena. U urni. Neću moći početi piti. A pije se mnogo i sada. Pije se stalno, i svugdje i svi. Ništa se ne zaboravlja. Svi su ostali zadnji, svi su ubijali , svi imaju ružne snove i svi su na psihoticima.
Stvarnost je negdje u Irskoj. Nije interesantna.
( Zahvaljujem ti što si mi dozvolila da se igram u tvojoj ulici )
Znam da sam dosadan, ali je starost koja prijeti kao suhi pustinjski zrak koji guši , za gušu ...još gora.
Starost je teret kolkogod se mi trudili i tvrdili drugačije.

A nije blog za dejt. Iskrice su za dejt...blog je za priču poslije, ili , kako kažeš, za nečije priče....

Gle ovo. nase jamranje je Ujević nazvao :" Svakidašnja jadikovka." Pazi, svakidašnja a ne božićna, ili mjesečna već svakidašnja,,,svaki dan!
Jebga, daklo jokajmo svi. ( plačimo-!)

Pa kaže: Trebat će joj moja ruka, crven konac oko struka....

Naučio sam: puno su gore oštećene ili mrtve duše od onih ranjenih....

I naš mozak radi na principu da je zlo jače. Znam po snovima. Lijepe snove zaboravim dok pogledam kroz prozoe a ružne vučem kao rep...Dok me novi san ne iznenadi! Ili nogomet!

Ovi ljudi na blogu koji su ostali, ne mogu blog oživjeti Informacijom kako promijeniti bendiks na Ursusu , nekog to ne zanima. Uostalom za sve postoje majstori. Da bi blog malo promijeno vratare na ulazu i izlazu treba pisati, pisati o sebi pa makar i loše, pa makar i loše pisanje...Pa makar bio i dosadan, ipak sam to ja ..posebna vrsta Ursusa.

znaš, prije sam misllila da čovjek ovako može pisati ili samo...kad je sam...ili samo ako je lud? sada znam da naprosto može tako pisati. ili pak ne! jer, uvijek imamo (nekako se svrstavam uz tebe, iako volim sebe i bez tebe) nešto reći, pisati...mi koji pričamo priču! od one najobičnije, svakidašnje do one blagdanske, gotovo svete? neka, dugo mi je trebalo da to shvatim i prihvatim. uvijek sam mislila da mora postojati on koji razumije, koji zna što pričam i pišem...da i on titra kao ja...tim riječima, tim dodirima svemira. avaj! koja bruka, koji zajeb. imam samo sebe i...urnu. jedino što će ostat od tog sna je (ako bude moguće tj ako se moje kćeri smiluju) razastiranje mog pepela ponad njegovog. sve drugo je tlapnja pusta i osjećaj da imaš nekog, da možeš doprijeti do nekog...da si s nekim...onako ko krv i meso...ko mletački trgovac i njegova unca mesa. nema, nema toga! samo ti. samo ja...starost je teret stoga što znaš da nema više, dalje, jače..da sve što jesi da je zalud. nema vatrometa, nema stapanja i uranjanja duša...samo je crna rupa beskrajna! to nije pesimizam, čak nije niti žal...to je samo spoznaja.

Učimo Mai. Puno toga se ne može početi učiti dok nemamo godina, dok nas za to nije briga...dok se nikom ne moram ispričavati s onom: zaboravio sam ( sada zapisujem što bih trebao ali moram biti detaljan. Nađem ceduljicu na kojoj piše: napiši joj chat i sve objasni a ja se ne sjećam komu i što....ohladio sam se...

Onaj cvijet koji spomenuh u zapisu je šaflera , (Šeflera – biljka koja prečišćava zrak u kućI, biljka kišobran i zimzelen )

mala je satisfakcija (nikakva čak) to što sam uglavnom bila u pravu! da bar nisam vidjela sve tako jasno...i unaprijed? s kim da star čovjek podijeli kristalno jasan pogled jutra? pesa nije dovoljna. možda je moja kanila (koje nemam) predugačka? možda bih se trebala skratit, ak već ne za glavu a ono za poneku bistru misao? šteta što ne pijem...barem onak dovoljno da zaboravim?

kaže nadobudan da je udovac i maser iz zagreba! čovo je baš uporan. istina, treba mi masaža al brate za medicinsku je nebitno da je udovac i da je na iskrici...a onu drugu...hm...jel pristojno masirat se ženi moje dobi? od masera se razme. on bi dobro došao, al nije maser i ne masira po kućama. lako tebi, tebe ne jebe....jebanje (nadam se da ti ne smeta moja iskrenost iako znam da da...pa ću odustat...ipak je stvar do kanile i njene duljine?

Mai, naučio sam: Sve što se tiče jebanja nalazi se u našem mozgu. I klima i vlažnost, i vegetacija i dužina i širina i tehnika.: sve se nalazi u mom mozgu. Ako on služi, ako sam ga naučio da je on zadužen, onda mi ništa ne fali. Ništa ne radim kako bih trebao, već kako hoću! Zato mi se teško ljutiti na tebe. Ti si tu kiksala, ti si tu gledala autora a ne djelo, i ništa me ne čudi ako me ne razumiješ.... Moj mozak je to ovako formulirao , još davno: ne jebem onoliko koliko bih morao , već onoliko koliko hoću.
Tu se razilazimo ali priznajem da je moj mozak bio dobar organ ....

Kažeš da si uglavnom bila u pravu. A meni je dandans svejedno tko je bio u pravu jer s tim ništa ne dokazuje,. Ako se kladiš i pogodiš, što tu ima posebnog osim dobitka u vidu novca.

laku noć čovječe...rano liježem...kad me nema, valjda je dobro? kao i kad ne znam za sebe? obično se pitam jutrom da li postoji razlog (vikendom,, jer u tjednu nisam svoja tj još uvijek robujem tj radim) da ustanem? obično ga nema, iako ona uvijek čeka name! pa i sada!

Starost je onakva kakvom je doživljavaš, obično tužna ako se osjećaš sam.

Fata, ma nije ona tako opasna i strašna kad imala pravila. Ona donosi i odnosi zdrastvene tegobe kao na traci. Većinom ne znam što je od čega a ništa radikalno ne mijenjam. To je ono što stavara zbrku: " Koji mi je kurac sada? Zašto sada ne prima mlijekq i med kao elektrolite, otkud sada vrtoglacica a 15 dana bio mir, otkudi trnci na usnama a gledam TV. I tak sve je staro, poznato pa novo i večinom nejasno...to je ono dječje; zašzo tata ovo, žašto tato ono i ne vidim u tome nikakvu vrijrdnost

Pokušao sam i uspio iz pojma starosti izbaciti društvenost. Dobio sam samo to da me ne vide kad mi koljena klecaju a ja ne znam zašto...( bar nitko ne vidi neku novu bolest,,,

Jedinstven osječaj u toj poštovanjoj starosti je to što tu nrema utjehe. Niti je tko može dati, niti znam primiti.

znaš kaj je medo...u stvari u starosti niti ne tražiš utjehu...iako smo nas dvoje još daleko od prave starosti...mi sto tek zakoračili u to uglavnom teško doba. no, ono je istovremeno i lakše od ovog prije...sve manje nas pritišću želje i htijenja...sve smo tiši, manje trebamo...ima to svoje prednosti (ako nije neka opaka boleština). gotovo da sam zadovoljnija sada (ili manje nezadovoljna) nego li na vrhuncu sebe (između 30-50)! nekako kao i zatvorenik...navikao na svoj prostor i maksimalno ga koristi...sjeća se on slobode, ushita i ptica...ali...navika je dobra stvar (ma koliko nas upravo ona uništava)! neda mi se radit u uredu, neda mi se ić van...pa malo trkeljam tu kod tebe!

dilema

Sve lišće pade.Samo jedan
nagrani list će: Još se ne dam!

Dal* samilosti on je vrijedan,
il* s udivljenjem da ga gledam?


Gustav Krklec

Ja sam tu najstarija od svih.
69,5.
Baš sam danas razmišljala, za 10 godina, što je malo, imat ću 80, pa si vi mislite...to je scary, a ja se sad mičem, dapače, živahna sam, trčim, skačem, penjem se i spinam 60 minuta s mladim ljudima.

Sve je to 5, ali dokle ću, a da, piše mi to na ambalaži, samo se malo pobrisalo pa ne vidim. Valjda i bolje.
Ali mene ne užasava starost, jer ja već sad jesam stara, a kao da i nisam, sve je još uvijek isto u meni, ajde, vani se malo vidi...ne to, ja se ledim na nemoć...ajd, jbg, baš koju smo temu načeli, svaka čast.

Dečki i curke, pozdravljam vas iz Michigana.
Idem spat.
Da, i dobro jutro vama.