Umorni Bukovsky

Svaka tvoja riječ i svaka tvoja rečenica ima vrijednost. (sve je satkano, na malom kućnom stanu ) od jesenskih boja šume i prvih jesenskih mrazova.,... žute boje ljubomore. Uvijek sam te rado čitao i rado s tobom provodio sate. Toliko si toga lijepog meni poslala i ne mogu se oprostiti..ne želim se opraštati od tebe.
Teškim i ružnim riječima si mi rekla svoju istinu o meni.
Još su više ružne zato što si to tako lijepo i jasno rekla.
Oprosti, prijatelju, ali....

NIJE ISTNA!!!!!
Ti si zauzeta žena, s obvezama, ti imaš muža i djecu, ti imaš svoju kuću i svog psa, ti imaš obiteljsko okupljanje i obiteljske šetnje, ti imaš svoju šumu i svoju stazu...ti imaš svoj posao...( nije sve baš idealno ali gdje rastu samo ruže?)
Ti imaš sve vanjske znake normalnog života, ti si očuvala i privid normalnog braka..
Tko sam ja?
Ja sam nitko. Kako ja tebi mogu biti vjeran kad ne postojim?
Ja sam krhotina jednog tvog sna, jedna tvoja laž, jedna tvoja izmišljotina, jedan tvoja neostvarena želja..
Stvarno, kako si ti to zamislila da bih ja tebi bio vjeran?
Do kada? Do moga groba? Bolestan, slab, umoran i vjeran...Svakodnevno.
Kakvo rješenje imaš, ili si imala za mene, osim da sat/dva pišem s tobom i da podjelim tvoje trenutke sreće s tobom.
Ti odlaziš svjim poslovima i svojim radostima a ja sam spremljen u bezvremensku čekaonicu čekanja.. na periferiji...
Što sam ja to mogao dočekati, pitam te kao dijete, sa suzama u očima?

Nemam glas i živim sam,

Ako sam sebi pokušao pomoći da se ne osjećam potpuno ostavljen od svih, ti si me nazivala grubim riječima, nazivaš moje pokušaje da nađem, možda, neku nježnost koja bi mogla postati stvarna, ti to nazivaš konzumacijm. Ja nisam nikog konzumirao ni pogledom, a kamoli dodirom.
Kako možeš biti toliko sebična, toliko misliti samo na sebe da mi nisi dozvoljavala ni ''kap veselja?'' a znala si da mi ne možeš dati ništa od onog što mi treba. Mene nema tko obići u bolnici, meni nema tko donjeti odjeću u bolnicu, za mene nitko ne pita kako je, Medo?. I tebi je to u redu jer ti me voliš...Kako me to voliš, draga, kad te nigdje nema kad bih te možda trebao???

Moram negdje naći bar mrvicu sigurnosti. Teško mi je bez tvoje poezije, teško mi je bez tvoje radosti i bez tvojih pjesama, bez tvojih snova, ali ti znaš da nas dvoje nemamo budućnosti, nismo je imali ali je ne bi ni dobili. Nismo imali nikakve šanse. To ja nisam do sada niti zaslužio.
Oprosti, ali nikako ne mogu shvatiti što kad bih ja sutra umro i da ti nikad ne saznaš za to, i da nikad ne vidiš moj grob. Kakva je to ljubav kad me ni mrtvog ne možeš obići.To nije ni platonska ljubav!!! Ne znaš niti moje ime.
To je tako, nemoj me sažaljevati. Tako živim sedam godina.
Nisi me trebala toliko vrijeđati jer si vidjela da se borim za čisti opstanak, za čaj koji bi mi netko skuhao i ruku da se ustnem iz kreveta.
Sve su tvoje riječi napisane iz tvog srca i nisi moje riječi uzimala u obzir, moju stvarnost, moju priču i nije moje ni važno, i nije moje srce kao tvoje....
Kako ćeš me zvati, kako ćeš me vrijeđti, kako ćeš me ostavljati kad nećeš ni znati da me nema..

Ovo nije patetika..
.
Budimo nekakvi krhki prijatelji koji toliko puno toga znaju o svačemu i zaželimo jedno drugom ruku u ruci i dva para očiju koje gledaju u istom prvcu. Da li ti možeš biti meni prijatelj, ja tebi mogu!? Ne znam da li ti trebam što opraštati jer se ne usudim ponovo čitati. Napisao sam ti odgovor, jer te toliko ima u mene, i jer si zaslužila odgovor. One grube riječi bole i tebe, ali to ne znači da je meni lakše.

Valjda se nešto može naučiti iz ovog odlaska, zapamtiti od uspomena koje smo stvorili, staza i puteva u virtuali na kojima se nismo usudili....na kojima se nismo sreli

Nadam se da nije sve bilo uzalud.

Medo.

Današnju virtualu na blogu molim da ovo pročita s popustom, u zagradi, s kanilom ili bez nje, ali ipak tako da se može...disati.
Što više godina, imam sve je brže i lakše. Nebeski poštar se muva oko moje kuće.

Ako se ja, u sedamdesetim , usudim ovako nešto objaviti, zašto ne pišu oni koje više boli i za koje sigurno ima nade, koji imaju sadašnjost u kojoj samo malo nešto fali?!

Ne želim biti grub,ne želim zabadati nos gdje mu nije mjesto.
Želim te pitati i pitam te zar ti nemaš prijatelja u reali i ovde na iskrici?
Zar ti nemaš ženu,bračnu ili vanbračnu u Sloveniji,ako se ne varam?
O tome si jednom pisao na mom blogu.
Nemoj pogrešno shvatiti,žao mi je što te niko ne pita kako si,što ti niko
nema donijeti odjeću u bolnicu.Evo ja te pitam kako si?Ne pitam te to iz
pristojnosti,nego što me to zaista interesuje.Ipak se koliko toliko
poznajemo po pisanju na ovom weblogu.

tape, pišeš gluposti
ima mene.
zna da se na mene može osloniti ako treba. i uvijek ću mu pomoći ako mogu. medo mi je prijatelj!

Tupko, manje-više imam. Ovo je pričica-pismo u ich formi da bih mogap biti iskreniji. I ovo su godine kad ostane supruga i dva/tri prijatelja. Ostali su umrli, ili su isto bolesni. A volim pisati. Bolest svima radi isto, samo mi to različito primamo. Shvati ovaj zapis kao osvrt na nešto što je bilo , pa prošlo...

Hvala, Meija . Uvijek je čovjeku drago čuti da nije baš zaboravljen. Djeca zaboravljaju roditelje po onoj " i konje ubijaju , zar ne?"Što bih htio, pa sedamdeset su tu? Svira vlak.

Drago mi je da je da je prošlo i da imaš tih par prijatelja.
Pozdrav do sledećeg čitanja.

hbt...kaj je netko tu mislio o meni kad sam pisala nečije priče u istoj formi...a bila sam svašta - ostavljena žena, ljubavnica, egzistencijalističko osvetoljubiva gadura, neka koja je voljela istovremeno dvojicu :D

ma, moram ih nastaviti ;)

Gle, Meija, nitko se nije ovdje ( u zapisu ) prepoznap. To znači da su svi blogeri sretni na neki virtualno nepoznati način. Meni je virtuala uvijek bila samo to....Mjesto gdje sam mogao pisati i dopisivati...

ma svi se u nečemu prepoznamo, tu, bilo gdje...ničiji život nije unikatan da ne ne bi u nekom djeliću bio i naš

a ovo ti je sjajno ...iako sam imala privilegiju prva pročitati, prije objave ovdje na blogu ;)

jučer pimpi, danas ti...ima nade za blog, samo treba s vremena na vrijeme otpuhnuti prašinu :)

Medo... jako jako :)

nadam se da nema istine u prici, a ukoliko je ima...sorry..bedak si :))

ne zamjeri, naravno da se salim..ali i u svakoj sali ima istine... ti uzmi odavde onu pozitivnu :)

i stari moj...nisi sam

šteta kaj nema lajkanja komentara jer bih sad tvoj kliknula :)

Hvala, Peempi. U svakom romanu, recimo, ima i autora....recimo da je Bodler i Leopardi u svoju poeziju bola unijeli i puno sebe. A bio je svjettski književni poktret. "Svjetska bol" . Tako i ja, ali sve u malom....

I ja!

necem danas retrospektivu staviti..danas je tvoj blog :)

Medo enti jarca i magarca, e, kako je ovo dobro napisano, svaka cast.

Pozdrav i ovomu pmpeju i meiji.
Naravno da ima nade za blog, ma sta mu fali, evo iskreno ja tu lupan gluposti kad bolje neznan, a vi napisete stagod lipo i vridno i opet u prosjeku dobro.

I da moram dodat i ovo, ovi zapis me podsjetio na nesto, al valjda tako to mora bit :(

ponekad se pitam zašto komentari moraju "zasrat" priču? pa i ovaj moj (šteta, priča je posve dovoljna, pače tako stvarna i tvarna...pa baš zato suvišnih lica ima)