posve osobno

Uvijek mi kod ljudi koje tek upoznajem pogled spontano klizne k rukama. Jer, ruke govore o osobi više od lica. Ruke imaju svoj život. Svoju prošlost koju je lice već zaboravilo jer ionako svakodnevno mijenja maske, od situacije do situacije. Nošeno nekom silnom željom ili strahom. No, ruke… Ruke uvijek govore istinu. Jeste li kad vidjeli tužne ruke? Umorne? Zbunjene? One ponizne? Da ne govorim o onim nametljivim, ljutim, rukama koje uvijek žele imati kontrolu i koje su izgubljene u uzaludnim pokušajima služenja nekom razjedinjenom biću. U rukama je molitva. Stvaranje i – razaranje. Ne postoji ljepša slika od sklopljenih dlanova u poniznoj molitvi. Ruke su naša veza sa Stvoriteljem, ali i sa svijetom u koji nas je poslao.
U rukama je ljubav, tijela s tijelom i duše s drugom dušom. Kroz njih teče energija cijelog Svemira. One opraštaju, ali i opominju. Miluju, igraju se, smiju se. Jeste li ikada vidjeli – nasmiješene ruke? Pogledajte ruke djeteta. Čiste i nevine, tek krenule u svijet uz iskonsku želju da ga upoznaju i stope se s njim u spontanoj igri dodira. Ruke služe za univerzalnu komunikaciju sa svime što postoji. S ljudima. Životinjama. Biljkama. Pa čak i stvarima. Energija dodira još dugo blagoslivlja (ili proklinje) ono što su jednom nečije ruke dotaknule.
Priče se pričaju rukama. Samo one mogu ispričati skrivene detalje koji bi se u riječima izgubili ili se učinili nevažnima. Samo ćete pogledom na ruke otkriti ljubav. Ili ravnodušnost. Ne na licu. To «piše» na rukama. Ruke sade. Njeguju. Beru. I hrane. Ruke liječe. Previjaju rane. Iscjeljuju one tjelesne, ali i rane duše, jer ona je najviše i najjače povezana upravo s rukama.
Ruke su uvijek istinite. Čak i kad lice to nije. Pogledajte svoje ruke. Pratite kako se ponašaju u situacijama kada imate osjećaj da Vi niste Vi, da ste netko drugi tko je bolji od Vas, ili – lošiji. Vaše će ruke uvijek ostati dosljedne sebi. I Vama. Ma što Vi pokušavali biti, one će uvijek ostati iste, i jednostavne. I ma koliko ih natjerali da budu ljute, ili bijesne, one će uvijek sa zadrškom obavljati «posao», kao nedovoljno plaćen radnik, nemotiviran u služenju svog tvrdoglavog i nemilosrdnog gospodara. A u trenucima mira Vaše će vam ruke reći tko ste doista.
Vjerovali ili ne, rukama se može zagrliti cijeli svijet.

negdje u srednjoj skoli kad sam pocinjao se igrati s crtanjem, prvo sto sam crtao bile su ruke... volim ruke.

No te lleves tu recuerdo.
Dejalo solo en mi pecho,
temblor de blanco cerezo
en el martirio de enero.
Me separa de los muertos
un muro de malos suenos.
Doy pena de lirio fresco
para un corazon de yeso.
Toda la noche en el huerto
mis ojos, como dos perros.
Toda la noche, comiendo
los membrillos de veneno.
Algunas veces el viento
es un tulipan de miedo,
es un tulipan enfermo,
la madrugada de invierno.
Un muro de malos suenos
me separa de los muertos.
La niebla cubre en silencio
el valle gris de tu cuerpo.
Por el arco del encuentro
la cicuta esta creciendo.
Pero deja tu recuerdo
dejalo solo en mi pecho.