Laprdarij

... zato jer ili mi nismo mogli nekog prihvatiti takvim kakav je, ili netko nas nije mogao prihvatiti takve kakvi smo. Udovice i udovci su druga priča. A pretpostavljam da svatko od nas želi upravo to - da bude prihvaćem takvim kakav jest. Da budemo svoji kad smo s nekim, da se ne moramo prodavati pod nešto što nismo, glumatati..

Današnji svijet je prijetvoran, nametnuti su nam standardi koje je praktički nemoguće dostići.

istina ovo o današnjem svijetu, a opet nije li svako doba nametalo neke kriterije koje je pojedincima bilo nedostižno
i baš zato si u manjini ti koja želiš da te prihvate takvom kakva jesi jer svi više manje nešto glumataju
i žele upravo suprotno da ih prihvatimo onako kako sami sebe glumataju

A da, jer možda misli da nije dovoljno dobar, pa ako odglumi nešto bit će bolji. Tužno je to :(

ili misle da su bolji no što jesu, ili vjeruju u svoju ulogu itd

Rijetko se naljutim na nekog, zapravo ne sjećam se kad sam se naljutila posljednji put. Jer ljutnja je zbog toga što nije onako kako bih ja htjela. A gdje piše da treba biti onako kako ja želim? Znači da nisam dobro postupila ako nije po mom, neki korak sam preskočila, previdjela. Pa kako da se onda ne nekog naljutim? Taj radi kako njemu odgovara, i ne znači da meni mora odgovarati. Mogu prihvatiti ili ne.

eh da samokritika je bitan dio nas samih

Uloge su ok, dok smo svjesni da smo u ulogama. Pa onda izaberem ulogu ovisno na kojoj sam sceni. Tu više mislim na profesionalni svijet. Nije dobro ako se ulazi u uloge doma, u intimnim trenucima.. Ulovima ja sebe kako se uvlačim u neku ulogu, onda pljuc pljuc pa se izvadim. I izvrsna domaćica je uloga, i uzorna majka je uloga

upravo je sad najbolje vijeme za glumatanje i razne uloge ( uz odgovarajuće kostime i maske)

nisu to uloge tj ne bi trebale biti , to su ciljevi , zadatci

Može li i samokritičnost biti uloga? Jesam li ja sada u nekoj ulozi? U kojoj?

maske su kratkog daha, labave, spadaju same od sebe

Recimo, profesionalno mislim na situaciju kad se moram nešto ispregovarati, i moram biti oštra, a moja priroda nije takva, ili mi se taj čas ne da. A onda 'navučem' ulogu stroge i odrješite babe i odigram ju. Ili odem na šalter u banku kako bih postigla nešto, onda moram piliti i bit dosadna i uporna, pak sam u toj ulozi. Koji put se lako presvičam, a koji put mi je to mora.

Pero. misliš na maskenbal?

mislim da je samokritičnost dio nečijeg karaktera a ne uloga

ustvari i glumatanje je dio nečijeg karaktera :))))

aha...
zabrijale ste na glumatanje i pretvaranje, pa..

često sam samokritična sama sa sobom u svojim introspekcijama pa ne bum valjda glumila samoj sebi
ili ????
a ako glumatam samokritičnost samoj sebi onda nisam samokritična već se uvjeravam u neispravnost svog iispravnog glumatanja :))))

Meni se čini da su ljudi iskreniji kad navuku te vidljive maske, ili kad navuku nickove umjesto imena. Što će reći da su ljudi ovdje na iskrici iskreniji nego u reali.

Haha, Gelso, bome nije jednostavno :)

Mislim na javnu samokritičnost, je li to samo maska da skupimo nešto bodova? Jer samokritičnost je uglanvom simpatična

je pero imaš praf
reklo bi se da je pretvaranje prijtvorno neprirodno dvolično neiskreno
a gluma može biti iskrena
moš glumit iz duše :))))
glumci često imaju problem vratiti se k sebi nakon nekih rola

Jel vi osjetite kad netko glumata? A kad je netko autentičan?

meni je samokritičnost ponekad teška ko mlinski kamen
a što znači skupljati bodove?
ne skupljamo li svi nekakve bodove i stvaramo si kredite
i rekla bi da javna samokritičnost može i potrošiti kredite

Film je iluzija na koju nasjednemo. Jer da ne, film ne bi imao smisla. Baš sam jučer vodila jedan razgovor u kojoj je mjeri film iluzija, i kako se nama manipulira kroz film. Moj je zaključak bio - zato ne volim film!

da cocica ja osjetim da si ti autentična :)*

Eh, pa nije pametno javno se samokritizati ako se mogu izgubiti bodovi:)

i samokritičnost je subjektivna..
moš npr. bit kritičan prema izgledu svojih stopala (koja su btw. sasvim ok)
a istovremeno bit ponosan na neurozne ispade koji su fakat neprihvatljivi..
sve je tu relativno

Hvala, Gelso, a ja se baš pitam koliko sam autentična, a koliko uklizim u neku ulogu :) Veliko je to područje za razmišljanje

ja volim dobar film itekako , kao i knjige

https://www.youtube.com/watch?v=-vmu6IeB4o4

ako i ukliziš u uloge ulijećeš zdušno :)

Haha, Pero :) Nekad samokritičnost zna bit naporna, jer možda peca kompliment. To sa stopalima, pusti me i u sebi si misli o svojim stopalima. Ne da mi se slušati što netko misli o svojem izgledu. Mene zanima jel ti neugodno ako ošamariš ženu (ako si muško), ili ako joj opsuješ nešto?

zanima ti to i mene :)
jer mi se to nikada nije dogodilo, a mislim da i neće

da sve je relativno
i tko je uopće objektivan ?
no objektivno su mi noge krive, spora sam, starim i ograničenih sposobnosti poimanja :)

Gelso, pa da, nema objektivnog, to što si opisala to je sve relativno, kako reče, uspoređujemo se s nekakvim prosjekom u koji se ubrajaju mladi i djeca. U svijetu ljudi naših godina sve je to ok i očekivano na neki način. U odnosu na one od 80, mi smo živahni i vitalni i noge su nam savršene :)

A Vegi želim da presiječe sa svojim stanom. Koji mi izgleda kao uteg za nju. Imaš, a nemaš. Imala sam ja takvu kuću, više brige nego veselja. Jedna moja rođakinja imala stan 150 m2 kod glavnog kolodvora, velika terasa, pogled, ona i kći. Ajd dok je još bila kći s njom, ali ode kći, i ova sama, penzija mala, i borila se godinama bi li to prodala ili ne. I ipak je na kraju odlučila prodati, kupila jednosobni novi stan za sebe, uredila ga i beskrajno uživa, konačno je slobodna, nekako je lagana sada.

Mudrost je znati kada prekinuti i koju vezu. A nekretnine vežu. Kao živi stvorovi su.

Castaneda bi to opisao kao 'duh zatvorenih prostora', ili tako nekako. On je i automobil ubrajao u te zatvorene prostore, 'špilje'. E, i taj duh nas spopadne.

Pak nas ne pušta. Treba s njim porazgovarati.

Ne želim biti žrtva tog duha, ne želim se vezati za nekretnine. Stan za koji sam bila najvezanija je stan mojih staraca koji su oni jedva kupili, tata je morao u gastarbajt da ga otplati. Taj je stan za mene bio dio mojih roditelja. Tek nedavno me je pustio na miru, sad osjećam kako bih mogla taj stan prodati bez da trepnem. Unatrag godinu dvije, ni čut.

Vjerojatno postoji ritual za razvezivanje veza s tim duhom. Ili čekati da sazrije i otpadne. Da nas duh sam pusti. Velim, porazgovarati, pitati ga zašto nas ne pušta, što želi i reći mu što bismo mi željeli.

Ljudi umru od žalosti za zidovima. Ili za nečim mateirjalnim unutar tih zidova. To mi je pretjerano. To su ipak samo zidovi. Dođe potres i nema više.

Zidovi su u našoj funkciji (kao i duh), a ne mi u njihovoj (njegovoj). Treba se znati tko je gazda.

Ne znam jesam li tu već komentirala riječ i značenje 'otuđenost'. Zidovi su upravo to. Mi napravimo te zidove, ili ih izaberemo da nas štite, i onda im pridajemo moć koju sigurno nemaju, pa se mi onda njima prilagođavamo, odričemo se nečega zbog njih ili nekako drukčije nam kroje život.

površna iako objektivno manje od prosjeka ne mogu pratiti tvoju brijačinu :)
nestala si mi s granica mojeg poimanja, odletjela :)))
idem ukliziti u ulogu korisne domačice , a baš mi se neda
fala na društvu :)

Razmislite nije li glavni problem razvedenih to što
jedno od njih ili oboje žele biti svoji,a nečiji.
Nije li to u suprotnosti jedno s drugim?
Želimo da nas neko prihvati onakve kakvi jesmo."
Ne značili to da želimo biti nečiji?