WDF

inma gledan u nebo crno i plavo i tamno i crno i crveno u mojim očima i vidim pretihe rijeke koje nikud ne plove i njihovi vali nemaju ni izvora ni ušća..ni oca ..nit matere.
samo mene koji vidim to nebo ..i t e tamne boje koje plove kroz naša i ponekad tuđa korita...
i ne pitaju nas ..nikad ,zašto i gdje..
al ni mi ne pitamo ništa.
samo tečemo...guramo plimom ispred sebe...u slijepe rukavce nadarene pustoši...i ljepotom ..i ono malo..a ipak tako puno slobode da vidimo se čak i u zavjesi ..i vodi ..i u tuđim očima
i ono baš ništa slobode kad smo zaista goli..
i sami..
i uvijek smo takvi.
ranjeni i kruti..tvrdi..otporni na udarce hladnim predmetom...
ranjeni i bezosjećajni...divni prma sebi..i vječita prijetnja slabima.
i tihima...

slomit ćemo se jednom
ako već nismo..

slomljeni.

Link

đuro...ja puštam riječima koje čitam da mi stvore sliku doživljaja...Nakon ovoga gore tvoga...riječ se javlja...neusklađeni.
A slika : jutarnja magla, gusta , nad rijekom koja klizi ispod nje. Na obali tamni obrisi divlje šume...i pokoji stari panj ....
To je pri meni tako :) Uglavnom, jako je...

neeee...
to bi moglo biti tvoje sjećanje na jednu moju mračnu rečenicu...ili više njih u nekom blogu prije....
ili nešta tvoje drugo...

A napisala sam ...neusklađeni..ti vidiš ono...a ja...ovo...svako fura svoj doživljaj ...no, meni je bitno kada mogu "osjetiti" riječi.

kako god želiš...
kad osjetim da nisam u ritmu...da nisam ..usklađen...
ne objavljujem napis...
ako ti tako misliš...ko sam ja da ti prigovaram...
:)

đuro...nije ni bitno da se razumijemo :) bitno je još uvijek imati osjećaje, doživljaje onoga oko nas...i u nama :)

dobro

Svi se mi slomimo nekoliko puta u životu. I dobro je to. Pokazuje da imamo ono ljudsko u sebi.