Laprdarij

Sad sam gledala neki film na cinestaru, ili nekom sličnom kanalu. Nisam filmaš, i film je čudan beskrajno, ali me zalijepio. To su oni umjetnički filmovi koji nemaju neki slijed, nego na kraju ne znaš tko glumi, a tko glumi da glumi jer je o nekom tipu koji postavlja kazališnu predstavu - godinama. Vrijeme teče u skokovima, njemu se čini da stoji. A tema koja se provlači, kako ja razumijevam, je smrt. Da, vesela nedjeljna tema :)

Na kraju filma kaže - svi se pred smrt suočavamo s time da smo bezvrijedni, manji nego što smo mislili, da s nama odlazi sve i ne ostaje ništa (čast iznimkama), da je naša važnost bila samo u našim očima.

A ja dodajem: još će nas pamtiti sljedeća generacija, a za dvije nitko pojma neće imati da smo postojali. Daleko od očiju, daleko od srca. Kao što se ni ja ne sjetim svoje bake baš često, pa i roditelja sve rjeđe. Sjetim ih se kad nekomu umre mama ili tata pak si zamislim kako bi to bilo da su moji poživjeli još kojih tridesetak godina..

Možda to sve zvuči surovo. Ali nekako daje slobodu. Odeš, neki su sretni jer konačno mogu raširiti krila (djeca), neki su malo žalosni, no svijet ide dalje, i to je dobro. Ne bih voljela da svijet stane nakon mene.

Nadalje, eto živimo, imamo stotinu briga, kojih se nakon 2 tjedna niti ne sjećamo. Ako nemamo brige, izmislimo ih. Ponekad jednostavno bez veze trošimo vrijeme, često. Ne iskoristimo trenutak. I tako danima. Čemi onda strah od smrti, ako se život rasipa?

I, što bi zapravo trebalo raditi da život bude ispunjen? Po meni, biti sretan! Makar zadovoljan s provedenim danom. Svakim danom učiniti nešto zabavno, što još nismo, neko novo iskustvo steći. Nešto što će mene veseliti, i briga me nakon mene.

U tom kontekstu razmišljam i o fotografijama. Imam dosta fotki, što onih koje sam sama fotkala, a i one koje sam naslijedila. Na mnogima se više ne zna tko je. Stare su 80 - 40 godina. Čuvam ih kao da će jednog dana netko reći čije su, a takvih više nema među živima. Neke su lijepe same po sebi, nevažno tko je na njima. No, tako će jednog dana i moje fotke biti suvišne.

Prolazni smo, danas tu, a sutra prema izlazu :)

Pokušavam naći ime filma, ali ne mogu.. kao da sam ga sanjala :)

E da..dok sam bio mladi..
Mislio sam da znam puno toga..
Sad kad sam prošao pola stoljeća..
Shvatio sam da znam jako malo..
Da ima toliko znanja..
U stvari i da ne znam ništa..

"Sinegdoha, New York", to je ime filma...

Wax, da, što više znamo, svjesni da ne znamo ništa.

Čemu se uopće onda truditi skupljati znanje? Pa zato jer me veseli. Ionako od otga nemaju ljudi ništa, moja je to srećica. Djeca ni čut da im prenesem nešto svojeg znanja, oni idu ispočetka, nekim drugim putem..

I meni takve misli prozuje glavom... Zamaramo se glupostima i život trošimo na ono što uskoro nikome neće biti bitno. Pa ni nama samima.

Dobro je nešto znati..
Onda shvatiš da je to zrnce u moru
pijeska...
A s druge strane..ko ne napreduje-
nazaduje..

Napreduješ i kada pobjegneš od civilizacije, napraviš si kuću od gline i blata i živiš onako želiš. Dakle, napredak je relativan pojam :-)

Točno..
U zadnje vrijeme sjetim se izreke mog
susjeda..
Polako ne žuri stići ćeš...

IMA U BOGA DANA..

Ja bih recept za dobar život definirala u par riječi: Opusti se i uživaj.

Kako znati jesam li opustena? Ja se najbolje osjecam kad imam puno energije i sve tece, radim stvari koje me vesele

Pa bih naglasila to "radim sto volim", makar bila i napeta, ili mislis nanesto drugo?

Ako "sve teče" opuštena si i uživaš :-)

Sad cu na nekakav tecaj pletenja, veseli me:)

Ok, znaci opustanje ne mora biti lezanje na kaucu :)

Volim produktivno opustanje

Pa ne kažu bezveze da je pletenje najbolja joga za mozak.

Pogledat ću taj tvoj film. Zainteresirala si me :-)

Vecinu stvari koje radim me vesele, a one druge odradim jer moram, nije bas gust ali znam samu š be prevarit pa koji put zna biti zabavno

Jedini mi je nedostatak pletenja - staticnost, tijelo mi se ukoci, ali cu kombinirat s vjezbama jerne mogu dugo u jednom polozaju

Iskreno, ne znam je li film za preporucit. Ako volis takve cudne filmove, onda ok. No bit ce da je dobar ako ga nisam prestala gledat, a ne volim filmove..

Bez brige, dovoljno sam čudna za takav film. Osim toga, volim filove. Ali pletenje ne volim :-)
I mene zeza ta statičnost. 25 godina sjedim ispred računala i sada smišljam aktivnosti u kojima se više pomičem.

ma ni ja ne mogu dugo u jednom položaju....

možda uopće ne mogu dugo...

nego....i ja do sad gledao film...jebite se ..al moram priznat da sam takva pizda da mi se ponekad navlaže obrazi i kroz vodu gledam film....
štaš...stalno mi govore da nekaj sa mnom nije u redu...vjerojatno su u pravu.
film mi je preporučio moj sin.i zadovoljan sam njegovim izborom,jer vidim da je stekao dobar ukus...a i zna šta ću ja pogledati.
manchester by the sea

ranga...imam ti ja jednu aktivnost....