Laprdarij

Sretnem se s prijateljima iz doba faksa, pa krene priča. Veli jedna, sjećaš se Coco kako smo išli na izlet u Gorski kotar, i kako smo prtili snijeg, pa smo ovo, pa smo ono, a ja gledam i ne sjećam se, ok, znam da smo bili tamo, imam dvije tri slike u glavi i to je to. Oni se čude kako se ne sjećam.

Druga veli, sjećaš se kad smo brali gljive pa su nam se djeca izgubila, a bili su još mali.. sjećam se branja gljiva, sjećam se kako sam poslagala sunčanice na haubu auta, a auto tamno zelen, i kako su pustile neka govna koja nisam mogla isprati.. i tako, imam neke slike, ali se ne sjećam da smo izgubili djecu :) Očito me to nije nešto jako zabrinulo..

Treća veli, kako ide ona pjesma, znaš, zvali smo te s tuluma da nam ju otpjevaš jer se nismo mogli sjetiti riječi. Koja pjesma? Pa ona, kažu dvije tri riječi, ja ne znam. Onda muž te kolegice traži na guglu i nađe tekst, ja prvi put vidim pjesmu. Velim, ne znam. Pa kako ne znaš, sjeti se.. A jebote, ne znam tu pjesmu, nisam je nikad ni znala. Ali pjevala si nam ju preko telefona..

Četvrta - sjećam li se češke familije, jer zajedno ljetujemo u istom mjestu, i sad mi ona priča o toj familiji. Koja crna familija? Pojma nemam..

Uglavnom, počeli su me gledati sažaljivo, ono, mislili smo prvo da nas zezaš, ali ti se fakat ničeg ne sjećaš? Ne, ne sjećam se detalja kojih se vi sjećate.. hm.. alzheimer.. i tak počne spika o tomu, a i ja se zabrinula. Najviše su me dotukli s tom pjesmom.

Dođem doma i mislim - pa kak? I počnem raspetljavati. Ok, možda sam fakat zaboravljivija od drugih, no meni se jako puno toga događa u životu. Hiće me život sim tam, i pri svakom tom prevrtanju mozak mi se iščisti jer mora primiti nove informacije. I tako je od moje mladosti. Što se tiče izleta, kao mlada svaki vikend sam išla na izlete, i tako desetak godina, petnaestak, nakupilo se toga, i ne mogu pamtiti sve to. Pamtim one stvari po kojima se neki izlet razlikovao od drugih, a toga nema puno. A moji kolege nisu toliko puno izletovali pa se sjećaju svakog detalja. A i kad si s partnerom, prepričavaš, pa sjećanje živi, a ja ni sa kim ne vrtim priče, pak se izgube. A pjesma? E, pitala ja, tko me zvao za pjesmu s tog tuluma? Vele, D. Aaa, sine mi, onda nije zvala mene, već jednu drugu, moju imenjakinju, koja je hodajuća enciklopedija za pjesme, zna sve riječi svih pjesama koje se vrte. Ali su eto shvatili da je D. zvala mene. Uh!!

I tak, sad mi je malo lakše. Doduše, MR mozga je pokazao da mi je mozak stariji od mene. I da imam nekakve difuzne promjene, onak, ali to ništa ne mora značiti, kažu. I eto.. Trudim se držati mozak budnim, a koliko mi uspijeva vrijeme će pokazati.

Usput, jeste li gledali - Zauvijek Alice?

Ona je sebi ostavila poruku za budućnost.. Tako ću ja ovdje na blogu ostaviti poruku za budućnost, pa netko će se već sjećati ako ja neću

Na blogu pišem zato da rasteretim mozak, a i nek ostane negdje prije nego se izgubi.

Kažu - demencija hvata ljude koji nešto žele zaboraviti a nikako ne mogu, pa podsvjesno isključuju mozak da im bude lakše.. Imam li ja toga što želim zaboraviti, a boli? Naravno... ali tko nema? Možda nema?

Ono kad kažu - da mi je malo tvoj mozak da se odmorim - tako si ja pomislim..

Ufff Coco....sada si me cijepila.Kaj da velim kada sam se i te kak našla u tvojoj priči i znam sigurno da si u pravu kada kažeš da se takve stvari desavaju više onima kojima je život jako ispunjen i turbulentan.Ako je nekome bio ...meni je bio i poslovno i privatno ...a da želim puno toga zaboraviti....jao...šta bi dala.Dakle....ne gine mi Njemac.No....necu ja za ničim žaliti osim...ne bih voljela da ne poznajem svoju predivnu djecu...a sve ostalo...može bez mene...mogu i ja bez svih i svega.
Koliko god je tužna priča ...toliko me malo trgnula iz ove viroze koja ubija...i nju bi rado zaboravila.

Sad kad mislim o ovomu što sam napisala, čini mi se naročito važnim ono o održavanju sjećanja, prepričavanje s bliskima s kojima si proživio isto iskustvo, to je poput gledanja fotografija. A ja sam kroz najveći dio svojih iskustava prolazila sama, ili s nekim koga se nije dojmilo pa da sad prepričavamo, i tako sjećanje blijedi. dotični s kojima sam pričala su se oženili kao dosta mladi, i prepričavaju. A ja uletim u priču nakon 25 godina..

Arapo, dobro je u cijeloj priči što ćemo mi vjerojatno biti ok u tom svom bunilu. A to što će drugima biti teško s nama, a blože moj, i nama je bilo teško s drugima.. i život ide dalje

Dobro jutro Kokice... i Arapo. I da ne kompliciram previše, kod mene je sunčano... i ne brinu me sjećanja ;)

I navodno zagrljaj liječi sve rane :)

Bilo je to, ne znam koje godine, jako davno, radila sam diplomski i bilo je stani-pani, jako sam bila opterecena, radila uz to, i secem se jednom tako i vidim kolegica iz gimnazije i ja kazem Bok Tanja, kaze ona, nije Tanja, Maja je, a ja o joj, sorry...a pojma nisam imala, meni se cinilo da je Tanja...i tak prodje neko vrijeme i opet se sretnemo u naselju i ja onak spontano, Bok Tanja....kaze ona, nije Tanja nego Maja...bemti mozak, sad znam da nije Tanja i znam tko je bila Tanja, ali tada nisam...hocu rec, mora da si si zauzela mozak necim drugim, ali vrati se to na svoje.

Da, zagrljaj...

Juicy, vrati se to, nadam se :)

Tee...Juicy...pozdrav!
Tomislavkec...kak sam počela čitati kaj si napisal...mislila sam da buš rekel da si joj posudil neke teške noFce ...a žena samo tak zaboravi.Bas sam se nasmijala.No...ovo za starački...ne brigaj...do tad se bu njoj svakaj u sjećanje vratilo...čak i ono o čemu sad nema pojima.To je tak...to je život.

Kaj ja to čujem????Pardon ..čitam!???Tomislavkec...to je tak lepo ali.....bojim s eda buš imal traume iz djetinjstva...to ti ne treba.Šalim se ...hvala i ...sve ti najbolje želim!