Umorni Bukovsky

Spremalo se gadno nevrijeme , danas popodne. Na Tv je bilo upozorenje da isključimo osjetljive aparate jer su oblaci prenisko.
Stvarno je opsano i glasno pucalo, smaračilo se i sijevalo kao nekad kod nas, po noći...
Isključio sam TV a na laptopu sam bio na igricama , bez interneta, Onda je blizu i jako puklo i isključio sam i internet.
Mačka- Gara, naša, polu - divlja, koja ne želi ljudske dodire, čak bježi i od ljudske blizine bila je na krevetu kraj mene. Legao sam, u besposlici, a ona se onako mačje i nepoznato ispružila uz moja leđa,

Zbrojio sam neke faktore i osjetio, negdje duboku u sebi, ne znam ni ja gdje, osjetio sam neku čudnu prirodnu radost. Tko sam ja da poludivlja mačka sa sigurnošću spava uz moja leđa, dok se vani svijet ruši?!

Ne mora to biti proglašeno čudom, nije ni jedna sitnica između nas iztrenirana, evo i sada leži, sita, uz moje bedro. Što mi to priroda vraća, ili kako da ja njoj vratim tu neljudsku suradnju? Ono što je vrlo teško objasniti je osjećaj druženja koji isključuje domjenke, glazbu, žene, glazbu?U sobi sam sam, potpono sam a soba puna blizine, druženja, pozornosti, pogleda.

Nitko ne traži neku hvalu.. Sada je ušla Tonka ( pas ) snimiti situaciju , snimila i orišla po kost da ima razlog provocirati Garu, Čujem je kako od Maje u kuhinji , cvileći, nešto žica da bi, opravdano , po njoj, razbila ovu idilu mačke, koja nije ljudska, i čovjeka. Gara to kuži i samo se odmakne od mene dok se Tonka ne smiri,

Dali je sve zaista tako, ili ja stvaram priču od promatranja, od promatranje jer imam vremena. Nema veze, veza je u tome da se dobro osjećam pa čak i zdravo....

Evo sada Tonka s lopticom dahće meni pod pazuhom , gledajući upitno: Koliko napora da otjera Garu? a Gara je otišla dostojanstveno, ono kao, Tonka je dosadna. Sve to rade, ne samo za moje zadovoljstvo, več za našu radost.

Što Freud, Jung i sl. znaju o toj vrsti i psihčkog i fizičkog zdravlja?

Molim vas da na googlu pročitate pojam " dokolica " i da pokašate sebe pronaći u sitnicama. Meni je moja besposlčarenost s životinjama vrlo aktivna i korisna. Dokaz je i ovaj tekst.

SAVJETI IZ PRIRODE:

- položite krevet gdje mačka prede
-pijte gdje konj pije
-jedite plod koji je crv dotakao ( salatu )
-slobodno uzmite gljive gdje mušice sjede
-posadite drvo gdje krtica kopa zemlju
-Napravite kuću na mjestu gdje se grije zmija
-iskopajte bunar gdje se ptice na vrućini odmaraju ( gdje guske sjede )
-jedite više zeleno- inat ćete snažne noge i snažno srce, kao zvjer
-plivajte češće- osjećat ćete se na zemlji, kao riba u vodi

-GLEDAJTE ČEŠĆE U NEBO NEGO POD NOGE, VAŠA MISLI ĆE BITI JASNE I SVIJETLE

još toga priroda kaže, samo tiho i ne svakome

Jutro Medo:-))
Puno sam se družila sa prirodom...bila sam 17 godina aktivna izviđačica...u vrijeme kada su izviđači bili nešto u ovoj zemlji...tamo su me naučili kako da preživim u teškim vremenima...a ljubav prema prirodi je ostala za uvijek
Kada sam polagala ispit za vodnika čete...morala sam svašta svladati....od Morzeove abecede na nekoliko načina do nekih vještina koje mi nisu baš bile lake.Recimo....jedan dan sam gladovala...to nije bio problem...jedan dan šutnje..a svi se trude da te zeznu...to je bilo dosta teško ali....dan samovanja...ufff...nije bilo dobro.Odveli su me u šumu i tamo ostavili i rekli da ce doći po mene za 24 sata.Uff...kakva noć..ne smijem se ni sjetiti koji zvukovi se čuju...i nema samovanja...stalno je netko uz tebe...samo ne znaš tko.Da nisam vjerovala da je netko ostao u blizini ..samo ga ne vidim ...ne bi ja to nikada položila.No...priroda je divna.Probudila sam se u jutro pored zmije koja je onako stisnuta spavala sve dok se ja nisam zadrečala.i kad smo pobjegle svaka na svoju stranu.Od tada se ne bojim zmija...mislim ovih što pužu..ha..ha!Neće nama životinje ništa sve dok mi ne idemo na njih.

Arapo, meni je priroda vrhunska i apsolutno realna terapija . Za sve. Moji su ratni suborci furali po bolnicama, gostionicama i ludarama, a ja sam sjedio uz rijeku. Oni živi borci danas piju a mnogi su otišli...mozak. srce, jetra..Ne kažem prirodi hvala, mi surađujemo . Od mrklog mraka do plutona gromova i uličnih svijetljki u vidu munja.....Priroda je uzela strah i od živih i od mrtvih. Ne bojim se ni bolesti, ali boli!