Umorni Bukovsky

Sprema se kiša. U daljini grmljavina, tlak u blizini, niski oblaci i manjak zraka. Tu su i 70-te, pa se nadam da neće dugo. Gledati, tražiti cijeli dan smisao, a njega nema?...Neveseli me!

Vjerujem da se većina ljudi mojih godina osjeća slično...izgubljeno u civilizaciji i društvu.. Znamo zakone...

Opet loše raspoloženje u ranu večer.

Gledam u smisao, on gleda u mene i ne vidimo se i ne prepoznajemo se.

Nikad se nismo sreli.

To jest....

Pusti depru medek. Okreni drugi list

NEMA KIŠE,,JA JU ČEKAM CEJO POPODNE DA SE MAJO PJAHNEM...PA ONDA MAJO VJETJA DA ME PJOSUŠI

AJI NAŽAJOST NIŠTA

Treba ići na more. Uživati u zalazu sunca

Sve su ti to tvoji neurotransmiteri dali. I limbički sustav. Tak su mene učili. I Niče (Nietzche) me učio, reći ću to svojim riječima: Ako predugo gledaš u ponor, s vremenom se i on zagleda u Tebe. Želim li to? Pa , ja osobno baš i ne.Tu vrstu ljubavi ostavit ću za trenutak kad doista dođe kraj. Očijukanje s ponorom u sebi ne vodi ničem dobrom, i Um tu treba biti gospodar, a ne sluga loših neurotransmitera koji postaju nekom vrstom droge.
Lijepi pozdrav. Drag si ti meni nick

Ti neurotransmiteri? Jel to nešto zarazno, ili je možda nasljedno: Kad je vedro i svježe i ja sam.

ajd ne zezaj me. Mozak i svijest imaju svoju priču, toznaš. Postoje znanja koje nam mogu pomoći da manifestiramo ono što stvarno želimo. Mazohizam je droga, poput svih ostalih, i svodi se na igru neurotransmitera. S vremenom čovjek nauči užiati u patnji, umjesto da napravi switch.. Kada se pasivno prepustiš opojnosti koju ti pružaju neurotransmiteri daješ moć silama koje su na razini koju ne možeš kontrolirati.Već sama svijest o tome čini mogućnost promjene. Bar za mene. Pitanje je samo želimo li doista izaći id začaranog kruga samosažaljenja i osjećaja gubitništva..Jebeš smisao. Smisao je u onomšto želim i zašto sam ovdje. Pa makar tu misiju i izmislio. Ja sam Život.

Neurotransmiteri? To mi izgleda kao lječnički izgovor kad ne znaju što mi je? ETE.

Već sam par puta rekao da nikad nisam mislio doživjeti sedamdesetu. I to , sada, nehotice donosi štetu. Nikad nisam na tom radio. Ali nisam radio ni protiv toga.

Prođe to mene kad se nadišem.

neurotransmiteri su u osnovi emocionalnog doživljavanja, kao i limbički sustav, supkortikalne strukture. Ja ne dozvoljvam da taj sustav upravlja mojim životom, i to je sve. No,svatko se nosi sa životom kako zna i umije. Znam da ti moja laprdanja neće pomoći, ali nekakomi dođe žao kad čitam tvoj tekst. Vidim i osjećam tvoju patnju. Vjerujem da Bog postoji, ne onaj iz religioznih tumačenja. Neka zaživi uTebi, to ti želim od srca. Ni drugo. Oprosti mi za neurotransmitere. Meni to ima smisla,i ništa drugo. Vjerujem u snagu Uma,koji nije ovo tijelo (bar ne bez ostatka i potencijala koji ne pripadaju tijelu)

Natrpa i nakupi se besmisla a trebao bih s ovim mojom dušom voljeti život. Radovati se godinama koje doalze. Ma daj, neće ići. Kad ne boli, ima smisla. Život. Kad dišem, ima smisla.

dodatak: ali isto tako, tijelo treba poštovati i voljeti.Brz obzira na to je li bolesno i čini nam se da propada. Prožeto je inteligencijom koja po meni u mnogočemu nadilazi "operativnu inteligenciju" ljudskog uma. Nije čudno da je Stvoritelj prepustio regulaciju životnih funkscija nesvjesnim strukturama. Da je tzv Velikom mozgu i kori velikog mozga (cortex cerebri) dato da upravlja složenim strukturama i milijunima procesa u tijelu koji se odvijaju u skladnim međuodnosima, entropija zbog starenja organizma bi nastupila znatno prije, zapravo Života ne bi ni bilo jer bi se sve raspalo. Pothranjivanjem misli koje tijelu štete, ubrzavaš proces entropije. Znam za tvoju kanilu. I da ti je život zbog toga patnja. Ali ...Vjerujem da možeš prevladati to na način koji bi ti vratio bar djelić životne radosti koju zaslužiješ, jer mi se čini da si dobar čovjek.
Ako je sve što pišeš čak i laž, preostaje ipak moje iskreno: Želim da te noćas posjeti dašak radosti koja će učiniti početak promjene. I promjena na bolje je proces, kao i promjena na gore. Pitanje je samogdje um usmjerava enrgiju..Misli su najmoćnije oružje koje imamo. Na nama je kako tajalat koristimo i da li ga koristimo.
Svako ti dobro, Medo

Hvala, Ete. Istina je da sam skoro uvijek razdvajao tijelo i um na štetu tijela. Možda se tijelo osvećuje, ili uzima ravnotežu. Meni je tijelo bilo dio prirode i nisam mislio da ga um oštećuje. A sada, ti kažeš ovo....

Ne mogu umom, svjesno koristiti radost. Ona sama dođe i ode. Možda bi se trebao vratiti...gore! Na neku mladu i zdravu brezu.

fali jedno H

Tiha vodo, škodi mi sol u zraku. Trebao bih ići u planine, na izvore.....

Ajd, danas je novi dan :)

... ili u praksi ovo što ete piše - kad sam vriti, ne glumim gljivu i ne puštam da se mahovina skuplja oko mojih stopala već se primi posla koji mrzim, pa ta energija potisne onu koja mi se ne sviđa i višak mi je

Dušu za to dalo je čišćenje pećnice, čeprkanje u vrtu, pa i štucanje živice... Probaj :)

Jutro Medo!
Sada bi ti trebala reći da se izbaciš iz te depre ali...jako dobro znam da to ne pomaže.Nitko ne pomaže osim nas samih i poneka tabletica veselica.

Arapo, mi smo, neki , ili većina na tableticama veselicama od rata sve do sada. Učinak je već postao navika...

Meija, ponekad me rad gurne još dublje...nemam kisika!

Svaka čast svima koji su se borili za ovu zemlju...i ja sam među njima...no...mislim da smo svemu dali jedan značaj i dijagnozu zbog koje su stotine tisuća ljudi jednostavno stavljeni u drugi plan...nepravedno.
Što je sa nama koje su od malena tukli...što je sa nama koji smo bili daleko više gladni nego siti...što je sa nama koje je društvo čudno gledalo jer ...nismo bili obučeni kao drugi u razredu...nismo imali pernicu nego nekakvu vrecicu...nismo si u školskoj pekarnici mogli kupiti ono fino pecivo sa šećerom..pa ga danas jedem u ogromnim količinama jer još uvijek doživim stres kada ga ugledam...i da ne zamaram pučanstvo..što je sa nama...ko pita za naš PTSP??????I molim lijepo da se ne bi netko našao uvrijeđen...u stvari..ne molim ...zahtijevam...pa radite sa time što vas volja.

Svi stanovnici Starog Grabovca, sela na crti bojišmice su danas na psihoticima svih vrsta...kaže mi jedan od seljana. Oni ne umiru, oni odumiru.