Laprdarij

Opet su premjestii gruntovnicu U Zg. Tako dođem ja danas do Sveučilišne biblioteke, popnem se biciklom po rampi tamo gdje je bila gruntovnica, a ono metalna ograda. Ne mogu prići. U daljini gledam, nitko ne ulazi niti izlazi iz gruntovnice, ništa više ni ne piše na vratima. Obiđem Sveučilišnu, možda je ulaz s neke druge strane. I onda uzmem mobitel i pokušavam na danjem svjetlu vidjeti kamo preseliše gruntovnicu. Aha, Špansko, neka Mihanovićeva, ok. Nemam volje ni vremena potegnuti do tamo, budem neki drugi dan, blizu mi je posla.

Krenula sam biciklom jer tako najbrže obavim stvari. A uzela sam go da obavim toga što mi se skupilo. Bilo bi još bolje da uredi rade i dulje od 12, jer sam tako morala juriti s jednog mjesta do drugog da stignem.

Ugl, dođem u jedan ured nešto obaviti, ali mi vele, ne možete kod nas, morate na Općinski građanski sud. Mislim si ja, ma nije to ništa komplicirano, vjerojatno je već pokrenut postupak, samo trebam to i to. I onda zalutam u gruntovnici, pak me nakon toga put ipak navede pokraj Suda. Prođem pokraj ne misleći svraćati, ali mi neki glas u meni veli: stani, okreni se i odi na Sud. Poučena iskustvom, kad mi se takav glas javi, poslušam ga. Okrenem se, odem na Sud, i saznam ono što ne bih nikako mogla pretpostaviti, i stvar se rasfuflja. Da nisam otišla na Sud, ne znam kad bi se to riješilo, ja bih cijelo vrijeme mislila krivo. Usput pitam ženu gdje je sad gruntovnica, ona veli - Sky Office. Yes!!

Zapravo, sve ovo pišem zbog tog glasa koji me navodi. Go with the flow. Idem, pa kamo me nanese i odnese. Ok, trebam obaviti ovo i ono i onda krenem. Kad se dogodi nešto neočekivano, tad si velim - ok, iz nekog razloga treba biti baš tako, jer je tako najbolje za mene. I tako i bude. Poznato?

Koji put je to nešto toliko neobično, nešto zapne na nekom toliko neočekivanom mjestu, nešto banalno, da bi netko vjerojatno popizdio. Ja si velim - ok, tako treba biti iz nekog višeg razloga. Pusti. Možda jednog dana saznam razlog, a možda i ne. Vjerujem da postoji. I to mi je dovoljno.

Jučer sam imala prepisku na pvt s nekim likom, dopalo mu se kako pišem. A onda mi je postavio nekoliko pitanja u vezi s mojim zapisom gdje kažem da religije postoje zbog svećenika, tako nešto, Rekla sam da ću mu odgovoriti na blogu. Zaboravila sam.. ali budem. Iako nemam što puno reći povrh onog zapisa.

Tvoje reakcije su veliki i dugotrajni trening. Ne može i ne zna to mnogo ( većina ) ljudi.

Teško mi je razgovarati s nekim tko je isključiv. Njemu je katolicizam iznad svega. A ja se pitam, kako jedna religija ima prednost nad drugima? Jesu li ljudi drugih religija manje vrijedni?

I prije svega zabavni trening :)

Recimo da je religija muškarac i da ih ima nekoliko. Da li bi pokušala živjeti s jednim ili bi ih uzela sve.
Tako je i s religijom.
Ako sam rođen i kršten u ovoj, mogao sam promijeniti nadzor ali sam shavtio da je Bog jedan a božji ljudi na zemlji su činovnici u gruntovnici

Na pozornici je dest prekrasnih žena za mene. Mogu uzeti samo jednu. Koju? Čak su i vrlo slične. Izvlačiti šibice. Tražiti boju u sebi?
Odabir moje vjere nije suprotnost drugim vjerama. Tako gledam na vrste religija.

@Cococh_Anel

Znači, pročitao sam Tvoj zapis o religiji i ovaj gore komentar gdje spominješ kako ti je teško razgovarati s nekim tko je religijski isključiv itd.

Pokušati ću u najkraćim crtama prepričati jednu epizodu iz jednog SF serijala, koja možda može razjasniti svu težinu pozicije, pa i u konačnici nemogućnost / besmisao diskusije s religijski isključivim osobama.

U toj epizodi, glavni junak ima informaciju da na nekoj zabačenoj planeti neka Hi-Tech korporacija proizvodi donatore tijela ostarjelim moćnicima i bogatunima, na način da izvrše zamjenu - transplataciju mozga dotičnih u svježe mlado tijelo čiji mozak se tijekom postupka odbacuje, te na taj način produžuju život naručitelju usluge, a donator, sada bez svog mozga u svom tijelu time praktički prestaje postojati, jer on je sada netko drugi.

I tako, Glavni junak izabire tim komandosa i odlučuje uništiti taj gnjusni pogon i izbaviti nesretnike koji čekaju "da posluže svojoj svrsi".

Akcija se pretvara u totalnu katastrofu iz jednog jednostavnog razloga: mladi donatori nisu samo uzgojeni, oni su odgojeni u maniri da je to bit i svrha njihovog postojanja, oni su ponosni i dobrovoljno žele biti dio tog uzvišenog čina kao vrhunca njihovog života, akciju spašavanja doživljavaju kao agresiju na njih i njihov usađeni sustav vrijednosti, pružaju odlučni otpor i uzbunjuju snage sigurnosti koje čuvaju njih i cjeli pogon, akcija se pretvara u košmar... itd.

Kako su tvorci tog uvrnutog biznisa postigli svoj cilj

1. Odvajanje
2. Kontrolirana mikro društvena izolacija
kao temeljni uvjeti za konačni uspjeh točke
3. Indoktrinacija, kroz koju, hajdemo reći žrtva, odbacuje bilo kakvu dvojbu, ideju ili razmišljanje o bilo čemu izvan onog što su ih mentori naučili o poretku i prirodi stvari, o smislu njihovog i uopće postojanja.

Dodaš tome još točku 4. Imperativno širenje i biološka premoć i eto ga! - sva vrata jada, gluposti, nesporazuma, zločina, nesreće, zla i ludosti širom otvorena... "dobrovoljno", "činom izbora"

(Serijal bi u prijevodu mogli nazvati Pustolovine Milesa Vorkosigana , autorica je Lois McMaster Bujold)

hvala Bogu, nadam se da je u ovom životu više neću trebati ;))

Kazu kako se stvari ne dogadaju slucajno...